DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2016 str. 112     <-- 112 -->        PDF

poljoprivredne površine. Degradacija tla i erozijski procesi vjerojatno bi se i dalje nastavili, a posljedice bi bile nesagledive da se već prije stotinu i više godina nisu pojavili ljudi koji su se zabrinuli za to stanje i zbog toga poduzeli određene akcije. Tu treba spomenuti akciju i veliko zalaganje splitskog prirodoslovca prof. Jurja Kolombatovića, koji je bio glavni pokretač pošumljavanja ogoljenog Marjana. On je svoje đake i ostale Splićane znao zainteresirati za Marjan i njegovo ozelenjavanje. Na Kolombatovićevu inicijativu pošumljavanje su dalje posebice propagirali Jakov Grupković i Petar Karaman, a stručno je rukovodio šumarski nadzornik Henrik Fridel. Sustavno pošumljavanje na poluotoku Marjanu započelo je 1884. godine, a ta je aktivnost uzela maha po osnutku Društva za poljepšanje Marjana 1903. godine, pod predsjedništvom prof. Kolombatovića, a zatim dr. Šimuna Tudora.
Pošumljavanje je bilo mukotrpno, a zbog velike kamenitosti terena (ljuti krš) obavljeno je tehnikom tzv. guste sadnje, odnosno sadnje velikog broja biljaka po jedinici površine. Pretežito je sađen alepski bor (Pinus halepensis Mill.), uz primjesu piramidalnog i horizontalnog čempresa (Cupressus sempervirens L.) Pojedinačno su u manjim skupinama sađeni brucijski bor (Pinus brutia Ten.), pinija (Pinus pinea L.), atlanski i himalajski cedar (Cedrus atlantica Man. i Cedrus deodara Loud) te crni bor (Pinus nigra Arn.). S pošumljavanjem se započelo na istočnim obroncima i postupno napredovalo prema zapadu, tako da je pred II. svjetski rat pošumljena čitava sjeverna strana poluotoka, u ukupnoj površini od 167 ha. Zbog stalne opasnosti od požara cijela marjanska šuma ograđena je 1926. godine visokom žičanom mrežom. U međuvremenu su po Marjanu izgrađene prometnice, šetne staze, stubišta i vidikovci, pa marjanska šuma postaje za grad Split omiljeno izletište i rekreacijsko područje nemjerljive vrijednosti.
Podizanjem raznih znanstvenih ustanova i muzeja, kao Oceanografskog instituta, Hidrometeorološkog opservatorija, Prirodoslovnog muzeja i Zoološkog vrta, Galerije Meštrović, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, postaje Marjan i područje široke znanstvene djelatnosti.
Budući da je Marjan kao prirodni fenomen sa neospornim biološkim odnosno ekološkim, vizualnim, kulturnim i prostornim vrijednostima, jedinstveno prirodno i rekreacijsko područje na srednjem Jadranu proglašen je rješenjem Republičkog Zavoda za zaštitu prirode 1964. godine posebno zaštićenim i kategoriziran kao Rezervat prirodnog predjela- park šuma, s površinom od 347 ha. Park šuma je tada obuhvaćala čitavu sjevernu stranu marjanskog poluotoka, sa istočne i južne strane stambeno naselje Meje i Varoš te zapadne obalu gradske luke i Sustipan.
Na temelju Zakona o zaštiti prirode iz 1976. godine kategorizacija posebno zaštićenih objekata prirode nešto je izmijenjena, te se u Registru zaštićenih objekata Marjan sa Sustipanom vodi kao park šuma. Navedena kategorija zaštite zadržana je do danas, ali je površina zaštite na zahtjev Skupštine općine Split 1988. godine umanjena, budući su predjeli Varoš i Meje kao izgrađene i definirane stambene zone stavljene izvan kategorije posebne zaštite. Tako preostala zaštićena površina u kategoriji park šume sada ima površinu od 300 ha.
Park šuma Marjan je i jedan od prvih uspješno podignutih šumskih kompleksa umjetnim pošumljavanjem na području eumediteranskog krškog područja. Nažalost, od vremena njezina podizanja pa sve do najnovijih dana s marjanskom šumom se nije stručno gospodarilo, što se negativno odrazilo na njen razvoj. Uviđajući štetne posljedice koje bi daljnje održavanje takvog stanja imalo za šumu, skupina stručnjaka iz Splita predlaže Općini Split, pod čijom se upravom Marjan nalazi, hitnu izradu uređajne osnove. Na osnovi tog prijedloga Skupština općine Split, 1970. godine ugovara izradu uređajne osnove za park šumu Marjan sa Zavodom za istraživanje u šumarstvu Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Osnovu je izradio stručni tim na čelu s prof. dr. D. Klepcom. To je bila prva studija u kojoj je problematika park šume Marjan kompleksno obrađena sa šumarskog stajališta, kao i prva uređajna osnova za šume s posebnom namjenom u eumediteranskom području krša. U osnovi je detaljno analizirano postojeće stanje marjanske flore, te su dane smjernice za održavanje, obnavljanje i čuvanje park šume Marjan.
Drugu uređajnu osnovu za park šumu Marjan izradio je 1990. godine stručni tim kojim je rukovodio prof. dr. Š. Meštrović sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu. U ovoj osnovi cijelo područje park šuma Marjan podijeljeno je na gospodarske cjeline, a ne prema uređajnim razredima kako to propisuje Pravilnik o uređivanju šuma. Gospodarske cjeline su: Šume alepskog bora (174 ha), Parkovi (57,6 ha), Botanički vrt i arboretum (30 ha), Zoološki vrt s parkom (9,4 ha) i Javni gradski sadržaj (29,3 ha). Šuma alepskog bora je gospodarska cjelina koja predstavlja uređajni razred u koji su svrstane sve sastojine u kojima prevladava alepski bor.
Najnoviji i danas važeći Program gospodarenja za gospodarsku jedinicu Park šumu Marjan izradio je Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a voditelj Programa bio je prof. dr. Ivan Martinić. Ovim programom obuhvaćene su samo šume i šumska zemljišta unutar park šume Marjan bez obzira na vlasništvo. Ukupna površina gospodarske jedinice iznosi 196,24 ha i razdijeljena je na 15 odjela i 41 odsjek. Od ukupne obrasle površine u državnom posjedu je 183,64 ha, a u privatnom 12,60 ha. Drvna zaliha iznosi 22.881 m3 odnosno 130 m3/ha, a prirast iznosi 526 m3, odnosno 3,0 m3/ha.
Park šuma Marjan skup je jednodobnih sastojina različite starosti od 50 do 130 godina. Najveći dio marjanske šume čine stare sastojine. Prilikom inventarizacije šume provedene 1970., 1990. i 2008. godine utvrđen je broj stabala i sudjelovanje u smjesi pojedinih vrsta drveća iznad taksacijske granice. U sastavu marjanske šume dominira alepski