DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 100     <-- 100 -->        PDF

RAZMJENA POSJETA OGRANAKA VIROVITICE I KARLOVCA
Oliver Vlainić
Virovitica 2016.
Od obnove rada, 1996. godine, karlovački ogranak HŠD-a posjetio je područja svih ogranaka (17) osim virovitičkog. Tako se pogodilo da je od 2014. godine na čelu ogranka u Karlovcu predsjednik mr. sc. Ivan Grginčić, dipl. ing. šum., rodom iz virovitičkog kraja, te mu je pripala slatka obveza organizacije prvoga izleta u svom mandatu upravo u Viroviticu. Cilj posjeta bio je grad Virovitica s okolicom te područje Virovitičko-podravske županije. Kao i obično interes članstva za putovanje ispočetka je bio veći, ali do polaska dio zainteresiranih je odustao. Tako je u ranim jutarnjim satima 19. rujna 2015. na put krenula skupina od 27 putnika. Nakon ugodne vožnje, uz jednu pauzu za kavu, s malim zakašnjenjem u odnosu na dogovoreno stigli smo do gradskog parka u središte Virovitice. Tamo su nas dočekali predsjednik virovitičkog ogranka Davor Bralić, dipl. ing. šum. (upravitelj Šumarije Virovitica) i tajnik ogranka Emil Balint, dipl. ing. šum. (revirnik Šumarije Virovitica (slika 1).
Kratko su nas upoznali sa svojim ogrankom, koji 2016. godine obilježava 60 godina djelovanja budući je osnovan 17. srpnja 1956. Članstvo u ogranku većinom čine zaposlenici dviju šumarija, Suhopolja i Virovitice (obje su u sastavu UŠP Bjelovar), a trenutno ogranak broji 60 članova. Nekada je većina članova bila iz drvne industrije, pronajprije iz virovitičkog TVIN-a, ali privatizacijske promjene koje su zadesile drvnu industriju posljednja dva desetljeća utjecale su i na smanjenje članstva u Šumarskom društvu. Inače, Hrvatsko šumarsko društvo ima 19 ogranaka od kojih se 16 poklapa s područjima i nazivima uprava šuma u sastavu Hrvatskih šuma. Preostala tri ogranka: Slavonski Brod, Varaždin i Virovitica, među kojima je dakle i ogranak naših domaćina, korijene svoga postojanja vuku iz pedesetih godina 20. stoljeća, kada su se od 1951. godine počeli osnivati šumarski klubovi u jačim središtima šumarstva i drvne industrije, koja su se 1955. godine većinom poklapala sa središtima tada osnovanih kotara u NR Hrvatskoj. Ova tri ogranka danas spadaju u manje ogranke po članstvu, ali ne i po svojim aktivnostima.
U 2016. godini i Šumarija Virovitica obilježit će značajnu obljetnicu, 80 godina postojanja. Godine 1936. odlukom tadašnjeg Ministarstva šuma i rudnika Kraljevine Jugoslavije ukinuta je Šumarija Ivanovo Selo i osnovana Šumarija Virovitica, koja je započela s radom 4. listopada 1936. u prizemlju dvorca Pejačević u središtu Virovitice. Godine 1942. šumarija se preselila u tada novoizgrađenu zgradu, na adresu Tomaša Masaryka 5, gdje je sjedište šumarije bilo punih 69 godina. Danas šumarija djeluje na novoj lokaciji nešto izmješteno od centra grada, Vinkovačka cesta 8, u novoj funkcionalnoj i prekrasno uređenoj zgradi sagrađenoj 2011. godine. Gospodarenje šumama na području Bilogore povijesno se može razdvojiti na tri razdoblja: razdoblje Vojne krajine (1526. – 1873.), razdoblje Imovnih općina (1873. – 1941.) te razdoblje državnih šuma (1941. do danas). Razdoblje Vojne krajine ne može se u pravom smislu nazvati razdobljem gospodarenja jer je „krajišnicima“ (starosjediocima i doseljenicima), kao nagrada za obranu granice od Osmanlija dano pravo korištenja šumom radi pridobivanja tehničkog drva za izgradnju kuća i pridobivanja ogrijeva. Godine 1852. donosi se austrijski zakon o šumama, koji se u civilnoj Hrvatskoj primjenjuje od 1858. godine, a u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini od 1860. godine. Nakon razvojačenja Vojne krajine 1873. godine od bivših pukovnija osnivaju se Krajiške imovne općine, čijim je osnivanjem polovica šuma po vrijednosti prešla u vlasništvo države, a druga polovica je pripala imovnoj općini čiji su članovi bile seljačke zadruge. Upravo iz tog vremena potječe i osnivanje šumarija nadležnih za gospodarenje državnim i imovnim šumama. Šume koje su pripale državi odmah su potpale pod uređivanje i gospodarenje. Na području Bilogore te današnjem području Šumarije Virovitica gospodarenje državnim šumama datira iz vremena osnivanja

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 101     <-- 101 -->        PDF

Šumarije Ivanovo Selo, davne 1867. godine, koja je djelovala do 1936. godine kada se ukida, a šume prelaze pod nadležnost novoosnovane Šumarije Virovitice u sastavu Direkcije šuma u Zagrebu. Do tada je u Virovitici egzistirao samo kotarski šumar za privatne šume. Razdoblje državnog šumarstva karakterizira gospodarenje šumama unutar sustava šumskih gospodarstava, pri čemu naročito treba spomenuti šumsko gospodarstvo „Mojca Birta“, koje je preteča današnje Uprave šuma Podružnice Bjelovar. UŠP Bjelovar jedna je od najvećih uprava šuma u Hrvatskim šumama d.o.o., obuhvaća površinu od 133 tisuće ha šuma i šumskih zemljišta. Uprava šuma je ustrojena kroz 15 šumarija i radnu jedinicu za prijevoz, mehanizaciju i graditeljstvo. Šumarija Virovitica gospodari sa 7.670 ha šuma, najvećim dijelom rasprostranjenih na sjevernim obroncima Bilogore, na području od Jasenaša do Pitomače. Bilogora je specifična po maloj nadmorskoj visini (140 – 240 mnv), dugačkim i blagim kosama te prilično usječenim i strmim jarcima. Jarci su obično na proširenim dijelovima tresetni i teško prohodni. Vodotoci su mali potočići, od kojih velika većina ljeti presuši. Manji dio (415 ha) šumarije su nizinske šume, enklave uprskanih šumskih površina po plodnoj podravskoj ravnici između Bilogore i Drave. Ukupna drvna zaliha iznosi 2,2 mil. m3 s godišnjim prirastom od 48 tis. m3 i prosječnim godišnjim etatom za gospodarsko polurazdoblje od 58 tis. m3. Promatrajući drvnu zalihu po uređajnim razredima najzastupljeniji su uređajni razredi: hrasta kitnjaka (30 %), bukve (23 %), graba (21 %), lipe (11 %) te hrasta lužnjaka (9 %). Nasuprot tomu, za drvnu zalihu po vrsti drveća karakteristična je gotovo podjednaka zastupljenost četiri glavne vrste drveća: hrast kitnjak (23,3 %), grab (23,2 %), bukva (22,7 %) te lipa (18,5 %). Posebno obilježje ovoj šumariji daje lipa, gotovo zaštitni znak i brend ovoga područja.
Naše upoznavanje s gradom Viroviticom započeli smo upravo u dvorcu Pejačevića iz 1804. godine, prvom sjedištu Šumarije Virovitica od 1936. do 1942. godine. Danas se u dijelu dvorca nalazi Gradski muzej Virovitica, osnovan 1953. godine, koji kroz četiri zbirke (arheološku, etnografsku, kulturno-povijesnu i likovnu) „pripovijeda“ priču o prošlosti grada i okolice. Unutar muzeja vidjeli smo i trenutno gostujuću izložbu „Dječje igračke iz hrvatske baštine“ Etnografskog muzeja Zagreb (slika 2).
Moderna Virovitica od 1992. godine administrativno je središte Virovitičko-podravske županije, dok je u srednjem vijeku bila sjedište Virovitičke županije koja se prvi put spominje 1269. godine. Virovitica pripada rubnom zapadnom dijelu Slavonije na prijelazu prema Podravini. Prvi tragovi ljudskog postojanja na ovom prostoru sežu do paleolitskih lovaca i sakupljača hrane koji su obitavali između obronaka Bilogore i rijeke Drave. Prije dolaska Slavena prostor su naseljavala ilirska panonska plemena. Prvi put pod imenom Virovitica spominje se 1234. godine u povelji slavonskog hercega Kolomana, sina kralja Andrije II. i brata kralja Bele IV., kojom je grad dobio status samostalnoga kraljevskog trgovišta. Naziv Virovitica vjerojatno je nastao od „virovite“ rijeke koja se spuštala s Bilogore prema Dravi uz naselje (danas pod nazivom potok Ođenica), tako da je srednjovjekovni hrvatski naziv bio Verevče ili Verevca, što je kasnije prešlo u Verovitica i na kraju u Virovitica. Jedna posebna zanimljivost veže Viroviticu sa Zagrebom, tj. Gradecom, jer je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. upravo na povratku iz Trogira, gdje se sklonio pred Tatarima, zastao u Virovitici i dodijelio Gradecu Zlatnu bulu, odnosno status slobodnog i kraljevskog grada 1242. godine. Od 1552. do 1684. godine grad je bio dio Osmanskog carstva, a zbog svoga rubnog položaja u carstvu postao je značajna turska utvrda. Nakon oslobađanja od Turaka grad je pripojen Ðurđevačkoj kapetaniji u sastavu Vojne krajine. Virovitička županija u sastavu civilne Hrvatske obnovljena je 1745. godine te je dobila isti povijesni naziv, ali za sjedište županije umjesto Virovitice određen je grad Osijek. Godine 1753. carica i kraljica Marija Terezija dodijelila je čitavo virovitičko imanje obitelji Pejačević u zamjenu za njihovo imanje Mitrovica koje je pripojeno Vojnoj krajini. Kasnije ta grana Pejačevića uzima naslov Virovitički. Na mjestu srednjovjekovne utvrde, srušene krajem 18. stoljeća, sagradili su od 1800. do 1804. godine svoj dvorac u barokno-klasicističkom stilu. Zbog financijskih teškoća grofovi Pejačević dvorac i čitavo vlastelinstvo 1841. godine prodaju njemačkim knezovima Schaumburg-Lippe, koji su dvorac preuredili u neoklasicističkom stilu i oko njega zasadili park. Danas dvorac i park u samom središtu Virovitice pripadaju najljepšim kulturno-povijesnim znamenitostima grada, a smatraju se i glavnim nositeljem identiteta grada. Svoj najveći zamah Virovitica je doživjela u 20. stoljeću razvojem trgovine, obrta i industrije, posebno drvne industrije. Osnivanjem pilane 1913. godine započela je primarna prerada drveta, a od 1952. godine i proizvodnja uredskog namještaja, što je danas temeljna djelatnost poznate virovitičke tvrtke TVIN d.o.o. Među ostale jače tvrtke ubrajaju se Silosi d.o.o.

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 102     <-- 102 -->        PDF

i Tvornica šećera Viro Virovitica. Na virovitičkom području poznata je proizvodnja duhana i ljekovitog bilja. U Virovitici je od 1920. do 1960. godine radila jedina hrvatska tvornica za proizvodnju umjetnog cvijeća pod nazivom „Flora“.
Nakon obilaska muzeja i stečenih spoznaja o prošlosti grada uputili smo se preko parka, zaštićenog u kategoriji spomenika parkovne arhitekture, prema još jednoj kulturno-povijesnoj znamenitosti grada, franjevačkom samostanu s crkvom Sv. Roka, svecem zaštitnikom grada. Franjevački samostan potječe iz 1280. godine. Obje građevine su prve zidane zgrade u Virovitici nastale u razdoblju od 1726. do 1751. godine na mjestu nekadašnjega drvenog franjevačkog samostana. Vanjski prostor crkve je trenutno u obnovi. Specifičnost crkve su devet oltara, glavni oltar Sv. Roka i osam bočnih oltara. Unutar samostana se nalazi vrlo vrijedna knjižna građa, velika zbirka slika i kipova iz 18. i 19. stoljeća te brojni predmeti stare franjevačke ljekarne.
Potom smo se odvezli izvan grada pogledati Virovitičke ribnjake, niz od devet umjetnih jezera skladno uklopljenih u šumsko područje Bilogore, kojim gospodari Šumarija Virovitica. Ribnjaci su omiljeno mjesto ribolovcima i izletnicima, bogati su ribom i pticama, okolni prostor obiluje biljnim i životinjskim vrstama, a područje je dodatno obogaćeno poučnom stazom na kojoj se nalaze arheološki eksponati iz prve polovice 4. stoljeća te grob rimskoga vojnika.
Time je područje obilaska Virovitice i okolice bilo završeno, nakon čega su nas domaćini pogostili obilnim i ukusnim ručkom.
Drugi dio izleta odvijao se na području Papuka, u čijem smo podnožju prvo posjetili obnovljeni arborteum Lisičine u sastavu UŠP Našice kojim gospodari Šumarija Voćin. Ovaj arboretum vidjeli smo i 2005. godine prilikom posjeta ogranku Našice, ali tada je bio u dosta zapuštenom stanju nakon devastacije tijekom i nakon Domovinskog rata. Već samim dolaskom na parkiralište uz arboretum vidjeli smo pozitivne promjene. Kroz arboretum nas je provela revirnica voćinske šumarije Bojana Ardalić Filić, dipl. ing. šum. Upoznala nas je s činjenicom da je zahvaljujući projektu Nature No. 1 iz IPA programa prekogranične suradnje Mađarska – Hrvatska arboretum znatno obnovljen te su uređeni putevi i jezero, postavljene ploče s kartama i opisima biljaka, napravljena mjesta za odmor, klupe i sjenice, provedena je determinacija biljaka u suradnji sa Šumarskim fakultetom iz Zagreba, te je arboretum prezentiran i promoviran organiziranjem radionica i tiskanjem promotivnih materijala. Nositelj projekta bila je našička podružnica Hrvatskih šuma d.o.o., a partneri na projektu SMETE (Mađarska) i Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Virovitičko-podravske županije, te Virovitičko-podravska županija kao pridruženi partner projekta. Projekt je proveden od sredine 2011. do kraja listopada 2012. godine. Za nastanak arboretuma zaslužan je Ðuro Jorgić, dipl. ing. šum., koji je 1963. godine kao student šumarstva zasadio prve primjerke vrsta drveća i grmlja koje samoniklo rastu u okolici. Godine 1966. zasađeni su prvi primjerci četinjača. Do 1985. godine posađeno je oko 1.100 različitih svojti. Kao arboretum se vodi od 1979. godine, a tada je pripadao Šumskom gospodarstvu „Papuk“ Podravska Slatina. Prostire se na površini oko 40 ha. Od predratnih preko 2.500 vrsta drveća i grmlja danas se sveo na 511 svojti drvenastih biljaka. U sjevernom dijelu arboretuma je bukova šuma prepuštena prirodnom razvoju, dok je južni dio zasađen dijelom ukrasnim drvećem i grmljem te dijelom biljkama Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Posebnu vrijednost čine brojni kultivari četinjača kao i skupina rododendrona. Kružnim obilaskom nauživali smo se u biljnom bogatstvu arboretuma (slika 3).

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 103     <-- 103 -->        PDF

Nakon toga obišli smo dijelove Parka prirode Papuk. Prvo smo pogledali geološki spomenik prirode „Rupnica“, poznat po rijetkoj morfološkoj pojavi stupastog lučenja vulkanskih stijena. To je prvi geološki spomenik u Hrvatskoj zaštićen 1948. godine. Dvojbena je starost vulkanskih stijena, jer se ne zna da li su nastale prije 70 ili 16 milijuna godina. Poučna staza s poučnim pločama omogućuje posjetiteljima upoznavanje sa zanimljivostima Rupnice kao i vulkanima općenito (slika 4).
Posljednja postaja za posjećivanje bila je park-šuma Jankovac, u srcu parka prirode, gdje smo obišli i razgledali Grofovu poučnu stazu, unutar koje se nalazi geološki stup, novouređena staza za osobe s posebnim potrebama (slijepe i slabovidne te slabo pokretne osobe) oko jezera, potok Jankovac, špilja s posljednjim počivalištem grofa Josipa pl. Jankovića, špilja hajduka Maksima Bojanića, staklarsko groblje njemačkih staklara doseljenih ovdje 1870. godine i petnaest metarski slap Skakavac, da bi završili na okrjepi u prekrasnom planinarskom domu kojim gospodare Hrvatske šume d.o.o. UŠP Našice. Park-šuma Jankovac je gorska dolina na 475 m nadmorske visine okružena stoljetnom bukovom šumom u kojoj ima i lijepih primjeraka gorskog javora. Unutar parka su tipični fenomeni krša: ponikve, izvori i špilje te slap preko sedrene barijere. Šuma je imenovana po grofu Jankoviću koji je taj prostor uredio sredinom 19. stoljeća, u njemu živio i na kraju postao vječni dio njega tako da je pokopan u špilji. Status park-šume Jankovac je dobio 1955. godine.
Papuk je proglašen parkom prirode 1999. godine zbog iznimne geološke i biološke raznolikosti te vrijedne kulturno-povijesne baštine. Prostorno obuhvaća najveći dio gore Papuk, ali djelomično i nadovezujuće gore Krndije u smjeru pružanja sjeverozapad-jugoistok. Prostire se na površini od 336 km2, a nalazi se administrativno na području dviju županija, Požeško-slavonske i Virovitičko-podravske. Unutar parka prirode nalaze se brojna područja koja imaju veći stupanj zaštićenosti nego ostali dijelovi parka. Od posebno zaštićenih područja posjetili smo dva već spomenuta: geološki spomenik prirode Rupnica i park-šumu Jankovac, a ovaj put nismo imali prilike vidjeti posebni rezervat šumske vegetacije Sekulinačke planine (šuma bukve i jele), spomenik prirode Dva hrasta, spomenik prirode Stanište tise te posebni floristički rezervat Pliš-Mališčak-Turjak-Lapjak (šuma hrasta medunca i crnog jasena te kamenjarske i travnjačke površine). Zbog svoje geološke raznolikosti park prirode je 2007. godine proglašen prvim geoparkom Hrvatske, kao dio europske mreže geoparkova, a od 2015. godine i svjetske UNESCO-ve mreže geoparkova. Papuk je staro gorje u kojemu ima stijena starijih i od 600 milijuna godina, što ih ubraja u jedne od najstarijih stijena u Hrvatskoj. Na malom području susreću se različite vrste stijena (magmatske, sedimentne i metamorfne) koje su stvarane od prekambrija do danas. Za nas šumare značajna je šumska pokrovnost parka prirode od 96 % s 13 različitih tipova šumskih zajednica. Prevladavaju bukove šume, ali tu rastu i panonske šume bukve i jele, šume hrasta medunca i crnog jasena kao i šume hrastova sladuna i cera.
Izlet je završio druženjem u multifunkcionalnom potkrovlju Šumarije Virovitica, gdje nam se pridružio dio članova domaćeg ogranka, pa se u ugodnoj atmosferi polazak prema Karlovcu odužio. Predsjednik karlovačkog ogranka Ivan Grginčić zahvalio se domaćinima na čelu s predsjednikom

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 104     <-- 104 -->        PDF

Davorom Bralićem na gostoprimstvu, odlično organiziranom izletu te ih pozvao na uzvratni posjet sljedeće godine. Shodno tradiciji prilikom putovanja, domaćinu je darovao drveni sat u obliku logotipa HŠD-a, ali s natpisom Ogranak Virovitica. Umorni i puni dojmova kući smo se vratili u nedjeljno jutro (slika 5).
Karlovac 2016
Kolege iz virovitičkog ogranka prihvatili su poziv za uzvratni posjet na koji su stigli 21. svibnja 2016. Odmor od putovanja bio je u upravnoj zgradi UŠP Karlovac, gdje su predsjednik karlovačkog ogranka Ivan Grginčić i tajnik Oliver Vlainić predstavili u osnovnim brojkama i informacijama HŠD ogranak Karlovac i UŠP Karlovac.
Karlovački ogranak HŠD-a osnovan je pod nazivom Šumarski klub Karlovac u ožujku 1953. godine. Razdoblja najvećih aktivnosti kluba bile su pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća. Nakon toga uslijedilo je razdoblje smanjenog djelovanja do sredine devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se ponovno počinje raditi s pojačanim angažmanom koji se pogotovo iskazao posljednjih petnaestak godina te je ogranak svojim aktivnostima prepoznat ne samo unutar Društva već i izvan njega. Danas je najbrojniji među svih 19 ogranaka HŠD-a s 332 člana.
UŠP Karlovac pripada među srednje podružnice Hrvatskih šuma d.o.o. Smještena je na najužem dijelu Republike Hrvatske te graniči s dvije susjedne države, sjeverozapadno s Republikom Slovenijom i jugoistočno s Bosnom i Hercegovinom. Unutar RH istočno graniči s UŠP Zagreb i Sisak, zapadno s UŠP Delnice i Ogulin, a južno s Nacionalnim parkom Plitvička jezera i UŠP Gospić. Nalazi se na prijelazu iz panonskog u dinarsko područje, a njenim područjem prolazi i granica krša. Gospodari državnim šumama u 44 gospodarske jedinice na površini od 83 tis. ha, raspolaže drvnom zalihom od 15 mil. m3 s godišnjim prirastom od 417 tis. m3 i propisanim godišnjim etatom od 350 tis. m3. Najzastupljenija vrsta drveća je bukva (48 %), a zatim hrast kitnjak (12 %), hrast lužnjak (11 %), obični grab (9 %) i vrste crnogorice (8 %). UŠP Karlovac ima 14 šumarija i dvije radne jedinice: Transport i mehanizacija Karlovac te Turizam i ugostiteljstvo Karlovac. Broj zaposlenika je od 2011. godine smanjen s 560 na 460.
Daljnje vođenje gostiju preuzeo je turistički vodič Dubravko Halovanić, brig. u mir., ujedno član ogranka, ali i Upravnog odbora ogranka posljednjih 10 godina. Dosada je kroz Karlovac proveo brojne šumarske posjetitelje, kako domaće, tako i inozemne. Prva postaja gradskog obilaska bio je Vojni kompleks Turanj, nekada pod nazivom Muzejska zbirka naoružanja Domovinskog rata na Turnju, čiji je idejni začetnik, sakupljač eksponata i postavljač zbirke upravo sam Dubravko Halovanić. Kompleks je od 2008. godine u sastavu Gradskog muzeja Karlovac, a nalazi se na prostoru stare austrijske vojarne u južnom karlovačkom predgrađu, Turnju, između desne obale rijeke Korane i državne ceste Karlovac – Split, a u blizini ušća Mrežnice u Koranu. Turanj je i mjesto gdje je obranjen Karlovac u Domovinskom ratu, tako da je prostor vojarne dosta oštećen. Zbog svoje višestoljetne vojne uloge (nastao kao predstraža 1581./1582. godine u vrijeme gradnje grada Karlovca) i zbivanja u Domovinskom ratu bio je idealno mjesto za osnivanje vojnog muzeja. Prvi eksponati postavljeni su za Dan državnosti, 25. lipnja 2002. Na prostoru oko nekadašnjih vojnih objekata smještena su sredstva borbene tehnike iz zbirke oružja i vojnih vozila Domovinskog rata. U tijeku su radovi na zaštiti i uređenju zgrade, u ratu prozvane „Hotel Kalifornija“, koja će se pretvoriti u višefunkcionalni muzejski prostor. Prostor Turnja ima i svoju šumarsku prošlost, jer je od 1799. godine u zgradi bivše tvornice kože bio stan i ured krajiškog šumskog direktora (ravnatelja) koji je upravljao prvom upravom šuma osnovanom 1765. godine u Karlovačkom generalatu za šume Ličke, Otočke, Ogulinske i Slunjske pukovnije s prve tri šumarije u Oštarijama, Krasnu i Petrovoj gori. U vrijeme francuske vladavine (1809.-1813.) u Karlovcu je bilo sjedište glavnog šumarskog nadzornika za šume Ilirskih provincija (navedene četiri pukovnije te prva i druga banska pukovnija). Karlovačko šumsko ravnateljstvo na Turnju za šume Karlovačkog generalata postojalo je i od 1822. do 1858. godine.
Obilazak Karlovca, grada na četiri rijeke i stjecišta mnogih cesta, nastavljen je pokraj obnovljenog hotela Korana na obali Korane, gdje je sredinom 19. stoljeća sagrađen veliki mlin (prvi hrvatski mlin na čigre – lopatice), koji je nakon požara od 1920. godine prenamijenjen u tvornicu vune, koja je također 1956. godine izgorjela i prestala s radom. Uz Dubravkovo stručno vođenje gosti su krenuli uz gradsko kupalište, hotel Korana-Srakovčić kroz Vrbanićev perivoj (spomenik parkovne arhitekture) i ulicom Ruski put do ulaza u prostor povijesne gradske jezgre, karlovačke četvrti Zvijezde, nastale kao renesansni fortifikacijski sustav u obliku šesterokrake zvijezde sa središnjim trgom i ulicama koje se sijeku pod pravim kutom, čija je izgradnja započela 13. srpnja 1579. Ta utvrda je osnovana radi zaštite

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 105     <-- 105 -->        PDF

od osmanskih osvajanja, u ravnici (112 m nadmorske visine) na utoku Korane u Kupu, u blizini još dviju rijeka Mrežnice i Dobre (zato i naziv grad na četiri rijeke), a podno stare gradine Dubovac. Ime je dobila po svom osnivaču, austrijskom nadvojvodi Karlu. Unutar Zvijezde uslijedila je šetnja trgovima i ulicama s opisom najvažnijih zgrada (crkva Presvetog Trojstva – najstarija građevina Karlovca i prva civilna zgrada, izgrađena u isto vrijeme kad i tvrđava, franjevački samostan, parohijska crkva Sv. Nikole, stare vojarne, učenički dom, Gradsko poglavarstvo, Gradski muzej-najstarija zgrada iz 1630. godine) do dijela grada nastalog nakon rušenja obrambenih bedema i zatrpavanja šančeva krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća (slika 6).
Nekadašnji oblik zvijezde obilježen je drvoredom divljih kestena, tzv. Promenadom (šetalište oko šančeva – zeleni prsten). To je uz Vrbanićev perivoj uz Koranu i aleju platana (Marmontova aleja posađena 1811. godine, također spomenik parkovne arhitekture) na početku Lujzinske ceste, doprinijelo da se Karlovac prozove i grad zelenila. Karlovac je ishodište triju povijesnih cesta izgrađenih od 1726. do 1811. godine koje su preko gorske Hrvatske povezale nizinski dio zemlje s jadranskom obalom: Karolinska cesta (Karlovac – Bakar), Jozefinska cesta (Karlovac – Senj) i Lujzinska cesta (Karlovac- Rijeka). U ovom posjetu gosti su imali prilike provesti se bar malim dijelom svih triju cesta. Nakon lagane šetnje i pregršt zanimljivih informacija iz prošlosti toplo vrijeme učinilo je svoje i valjalo je napraviti pauzu za osvježenje na karlovačkom korzu.
Odmorene i osvježene izletnike Dubravko je poveo dalje prema gradskoj četvrti Dubovac i pokazao im početak triju spomenutih cesta obilježenih starim miljokazom za Jozefinu pokraj gradskog kazališta Zorin dom, te novim obeliskom za Karolinu i Lujzijanu na početku Marmontove aleje. Posljednja točka obilaska grada bio je stari grad Dubovac na prapovijesnom humku povrh Kupe na 185 m nadmorske visine (slika 7).
Ime je dobio po hrastovoj (dubovoj) šumi koja ga je okruživala. Potječe iz 13. stoljeća, a svoj današnji izgled renesansnog kaštela s gotičkim elementima dobio je za vrijeme

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 107     <-- 107 -->        PDF

kao izolirani šumski predjel zbog povijesne baštine iz Drugoga svjetskog rata. Njime većinom upravlja Javna ustanova Natura viva za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Karlovačke županije te djelomično Zaštita Prirode SMŽ – Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Sisačko-moslavačke županije. Na Petrovoj gori prevladavaju kompaktni šumski predjeli ponajprije bukovih šuma, ali i kitnjakovo-kestenovih.
Obilazak je počeo od Kraljevog groba, po narodnoj predaji mjesta pogibije posljednjeg kralja hrvatske krvi Petra Svačića (Snačića po novim tumačenjima povjesničara) 1097. godine u bitci s Mađarima, zatim Spomenika revolucije na Velikom Petrovcu podignutom 1981. godine u čast narodnooslobodilačke borbe naroda Korduna u Drugom svjetskom ratu do pavlinskog samostana sv. Petra osnovanog 1303./1304. godine, uređenom arheološkom nalazištu na Malom Petrovcu (najvišem vrhu Petrove gore s 512 m nadmorske visine) na kojemu su restauratori završili sve svoje radove tijekom 2015. godine. Na Malom Petrovcu se nalazi i Ornitološki park Petrovac s poučnom stazom za edukaciju o pticama koje obitavaju na područje Petrove gore. Na povratku prema lovačkom domu, zbog interesa gostiju, prohodana je čitava poučna staza za osobe s posebnim potrebama „Kraljev put“ te dio poučne staze „Rimski put“ do malog visećeg mosta (slika 9).
Gosti su se upoznali i sa šumarskom poviješću Petrove gore koju simbolizira spomen-obilježje šumariji Petrova gora, osnovanoj 1765. godine i svim šumarima Petrove gore postavljeno ispred lovačkog doma. Ulogu turističkog vodiča u ovom dijelu izleta imao je Oliver koji ima iskustva s vođenjem raznih grupa posjetitelja na Petrovoj gori.
S nadolazećim sumrakom završilo je upoznavanje sa svime s čime se trebalo upoznati na ovom izletu i svi su se sudionici skupili na katu lovačkog doma Muljava. Predsjednik virovitičkog ogranka Davor Bralić duhovitim je govorom zahvalio na gostoprimstvu i uručio darove domaćinima, a predsjednik karlovačkog ogranka Ivan Grginčić se zahvalio i čestitao Ogranku Virovitica 60 godina djelovanja, uručivši povodom te obljetnice prigodni drveni sat s godinom osnutka ogranka (slika 10).
Uz hranu, piće i tamburaše sati su brzo letjeli te se bilo teško rastati, što je uslijedilo tek nakon više putnih zdravica.

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 106     <-- 106 -->        PDF

Frankopanskog uživanja dvorcem. Promijenio je brojne vlasnike, a danas predstavlja atraktivno turističko izletište. U najvišoj kuli se nalazi stalna muzejska izložba s prikazom raznih vremenskih razdoblja. Na vrhu branič kule je vidikovac s kojeg se pruža pogled na cijeli grad i okolicu, što su gosti zbog lijepog vremena i iskoristili za bolje orijentiranje po već obiđenim gradskim znamenitostima. Između ostaloga, mogli su u podnožju Dubovca vidjeti Nacionalno svetište sv. Josipa proglašeno 1987. godine, kao i Župni dvor, rodnu kuću Franje Šporera, znamenitog šumara, jednog od suosnivača Hrvatskoga šumarskog društva 1846. godine. Izlaskom iz dvorca završilo je Dubravkovo vođenje Karlovcem te mu se predsjednik virovitičkog ogranka Davor Bralić zahvalio u ime svih putnika i uručio mu dar.
Do mjesta ručavanja put je vodio zavojitom trasom Karoline do još jednog nekadašnjeg frankopanskog dvorca, Novigrada na Dobri, udaljenog desetak kilometara od Karlovca. Stari grad, čiji nastanak datira najvjerojatnije iz 15. stoljeća, zapaljen je u Drugom svjetskom ratu (slika 8).
Njegova obnova je započela devedesetih godina prošloga stoljeća te je danas djelom obnovljen. Posebno je atraktivna lijeva južna kula na kojoj se s vidikovca otvara predivan pogled na okolicu, ponajprije rijeku Dobru koja protječe nedaleko dvorca i stari kameni most preko rijeke sagrađen u vrijeme izgradnje karolinske ceste. Naravno da se taj doživljaj nije mogao propustiti, pa je napravljena kratka pauza za razgledavanje. U nastavku vožnje uloge vodiča preuzeli su Lucija, Ivan i Oliver. Prezentirali su osobnu iskaznicu Šumarije Dugu Resa koja gospodari državnim šumama u tri gospodarske jedinice na 8.207 ha, raspolaže drvnom zalihom od 1,1 milijun m3, a od 31 tis. m3 godišnjeg prirasta godišnje sječe 28 tis. m3. Većim dijelom pripada krškom području, specifična je po usitnjenosti i razbijenosti odsjeka državnih šuma te velikim površinama privatnih šuma, dvostruko većim od državnih, oko 17 tis. ha u 10 gospodarskih jedinica. Unutar svojih granica šumarija ima najveće područje od svih 14 šumarija UŠP Karlovac, 543 km2, što čini 16 % ukupne površine UŠP Karlovac. Najzastupljenije vrste drveća po drvnoj zalihi su bukva (35 %), obični grab (13 %), obični bor (10 %), cer (9 %), kitnjak (8 %) i smreka (7 %). Udjel zbirne zalihe crnogorice od 26 % posljedica je velikih pošumljavanja u razdoblju od šezdesetih do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Šumarija je osnovana 1951. godine prvo pod imenom i sjedištem u Generalskom Stolu, a od 1956. godine u Dugoj Resi nakon izgradnje upravne zgrade u kojoj i danas posluje. Zanimljivost je da su prva pošumljavanja crnogoricom, na području šumarije u predjelu Bosiljevo, radili Francuzi u vrijeme svoje vladavine od 1809. do 1813. godine. U 19. stoljeću postojali su šumarski uredi za Vlastelinstva Bosiljevo i Novigrad, a šumari iz Bosiljeva bili su članovi Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, od njegovog početka 1841. godine, iz kojega je 1846. godine nastala i šumarska sekcija, preteča današnjeg Hrvatskoga šumarskog društva. Vlasnik imanja Bosiljevo bio je grof Laval Nugent, iako porijeklom Irac, vatreni Ilirac i veliki podupiratelj hrvatskog narodnog preporoda.
Nakon dolaska do mjesta Jarče Polje autobus je napustio karolinsku cestu i nastavio vožnju prema Dugoj Resi te se uključio na staru jozefinsku cestu, prošao dugoreškom obilaznicom do Belavića i bajkovitoga izletišta pod nazivom „Otok ljubavi“ na otocima usred rijeke Mrežnice. Svima je pasao ručak i osvježenje. Malo vremena moglo se iskoristiti za šetnju uz rijeku Mrežnicu, koju zovu i ujezerena rijeka, jer tek prelijevanjem svojih slapova razbiju dojam mirnoće jezera. Tipična je krška rijeka, specifične zelene boje i puna slapova kojih u svome toku ima 93. Time je završio dio posjeta na karlovačko-dugoreškom području. Preostalo je obići kulturno-povijesne znamenitosti Petrove gore. Sada je put vodio kroz Dugu Resu, mjesto na rijeci Mrežnici, koja se prvi puta spominje 1380. godine. Razvoj sela u industrijski grad počeo je nakon puštanja u promet željezničke pruge Karlovac – Rijeka 1873. godine, a pogotovo nakon izgradnje tvornice pamučne predionice i tkaonice 1884. godine. Tvornički sklop je izgrađen prema planskom konceptu vrtno-industrijskoga grada. Do tridesetih godina 20. stoljeća industrijski grad je u cijelosti bio opremljen sa svim proizvodnim, tehnološkim, stambenim, društvenim i javnim građevinama. Nakon Drugoga svjetskog rata tvornica je radila kao Pamučna industrija Duga Resa. Tvornica je propala u privatizacijskom vrtlogu i danas više ne radi, ali predstavlja dobro očuvanu industrijsku baštinu koju je moguće valorizirati.
Vožnjom od Belavića preko Duge Rese i Vojnića stiglo se do lovačkog doma Muljava, središta Turističkog centra Petrova gore koji obuhvaća poučne i planinarske staze te ostale edukativno-rekreativne sadržaje. Poslije kraće pauze uslijedio je obilazak središnjeg dijela Petrove gore, koji ima status značajnog krajobraza na površini od 2.929 ha od ukupne šumskogospodarske površine Petrove gore od 11.828 ha kojim gospodare šumarije Topusko, Vojnić i Gvozd. Značajni krajobraz Petrova gora-Biljeg proglašen je 1969. godine zbog očuvanih krajobraznih vrijednosti vršnog dijela Petrove gore s istaknutim vrhovima, potočnim dolinama te kulturno-povijesnim vrijednostima, a Biljeg