DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 101     <-- 101 -->        PDF

Šumarije Ivanovo Selo, davne 1867. godine, koja je djelovala do 1936. godine kada se ukida, a šume prelaze pod nadležnost novoosnovane Šumarije Virovitice u sastavu Direkcije šuma u Zagrebu. Do tada je u Virovitici egzistirao samo kotarski šumar za privatne šume. Razdoblje državnog šumarstva karakterizira gospodarenje šumama unutar sustava šumskih gospodarstava, pri čemu naročito treba spomenuti šumsko gospodarstvo „Mojca Birta“, koje je preteča današnje Uprave šuma Podružnice Bjelovar. UŠP Bjelovar jedna je od najvećih uprava šuma u Hrvatskim šumama d.o.o., obuhvaća površinu od 133 tisuće ha šuma i šumskih zemljišta. Uprava šuma je ustrojena kroz 15 šumarija i radnu jedinicu za prijevoz, mehanizaciju i graditeljstvo. Šumarija Virovitica gospodari sa 7.670 ha šuma, najvećim dijelom rasprostranjenih na sjevernim obroncima Bilogore, na području od Jasenaša do Pitomače. Bilogora je specifična po maloj nadmorskoj visini (140 – 240 mnv), dugačkim i blagim kosama te prilično usječenim i strmim jarcima. Jarci su obično na proširenim dijelovima tresetni i teško prohodni. Vodotoci su mali potočići, od kojih velika većina ljeti presuši. Manji dio (415 ha) šumarije su nizinske šume, enklave uprskanih šumskih površina po plodnoj podravskoj ravnici između Bilogore i Drave. Ukupna drvna zaliha iznosi 2,2 mil. m3 s godišnjim prirastom od 48 tis. m3 i prosječnim godišnjim etatom za gospodarsko polurazdoblje od 58 tis. m3. Promatrajući drvnu zalihu po uređajnim razredima najzastupljeniji su uređajni razredi: hrasta kitnjaka (30 %), bukve (23 %), graba (21 %), lipe (11 %) te hrasta lužnjaka (9 %). Nasuprot tomu, za drvnu zalihu po vrsti drveća karakteristična je gotovo podjednaka zastupljenost četiri glavne vrste drveća: hrast kitnjak (23,3 %), grab (23,2 %), bukva (22,7 %) te lipa (18,5 %). Posebno obilježje ovoj šumariji daje lipa, gotovo zaštitni znak i brend ovoga područja.
Naše upoznavanje s gradom Viroviticom započeli smo upravo u dvorcu Pejačevića iz 1804. godine, prvom sjedištu Šumarije Virovitica od 1936. do 1942. godine. Danas se u dijelu dvorca nalazi Gradski muzej Virovitica, osnovan 1953. godine, koji kroz četiri zbirke (arheološku, etnografsku, kulturno-povijesnu i likovnu) „pripovijeda“ priču o prošlosti grada i okolice. Unutar muzeja vidjeli smo i trenutno gostujuću izložbu „Dječje igračke iz hrvatske baštine“ Etnografskog muzeja Zagreb (slika 2).
Moderna Virovitica od 1992. godine administrativno je središte Virovitičko-podravske županije, dok je u srednjem vijeku bila sjedište Virovitičke županije koja se prvi put spominje 1269. godine. Virovitica pripada rubnom zapadnom dijelu Slavonije na prijelazu prema Podravini. Prvi tragovi ljudskog postojanja na ovom prostoru sežu do paleolitskih lovaca i sakupljača hrane koji su obitavali između obronaka Bilogore i rijeke Drave. Prije dolaska Slavena prostor su naseljavala ilirska panonska plemena. Prvi put pod imenom Virovitica spominje se 1234. godine u povelji slavonskog hercega Kolomana, sina kralja Andrije II. i brata kralja Bele IV., kojom je grad dobio status samostalnoga kraljevskog trgovišta. Naziv Virovitica vjerojatno je nastao od „virovite“ rijeke koja se spuštala s Bilogore prema Dravi uz naselje (danas pod nazivom potok Ođenica), tako da je srednjovjekovni hrvatski naziv bio Verevče ili Verevca, što je kasnije prešlo u Verovitica i na kraju u Virovitica. Jedna posebna zanimljivost veže Viroviticu sa Zagrebom, tj. Gradecom, jer je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. upravo na povratku iz Trogira, gdje se sklonio pred Tatarima, zastao u Virovitici i dodijelio Gradecu Zlatnu bulu, odnosno status slobodnog i kraljevskog grada 1242. godine. Od 1552. do 1684. godine grad je bio dio Osmanskog carstva, a zbog svoga rubnog položaja u carstvu postao je značajna turska utvrda. Nakon oslobađanja od Turaka grad je pripojen Ðurđevačkoj kapetaniji u sastavu Vojne krajine. Virovitička županija u sastavu civilne Hrvatske obnovljena je 1745. godine te je dobila isti povijesni naziv, ali za sjedište županije umjesto Virovitice određen je grad Osijek. Godine 1753. carica i kraljica Marija Terezija dodijelila je čitavo virovitičko imanje obitelji Pejačević u zamjenu za njihovo imanje Mitrovica koje je pripojeno Vojnoj krajini. Kasnije ta grana Pejačevića uzima naslov Virovitički. Na mjestu srednjovjekovne utvrde, srušene krajem 18. stoljeća, sagradili su od 1800. do 1804. godine svoj dvorac u barokno-klasicističkom stilu. Zbog financijskih teškoća grofovi Pejačević dvorac i čitavo vlastelinstvo 1841. godine prodaju njemačkim knezovima Schaumburg-Lippe, koji su dvorac preuredili u neoklasicističkom stilu i oko njega zasadili park. Danas dvorac i park u samom središtu Virovitice pripadaju najljepšim kulturno-povijesnim znamenitostima grada, a smatraju se i glavnim nositeljem identiteta grada. Svoj najveći zamah Virovitica je doživjela u 20. stoljeću razvojem trgovine, obrta i industrije, posebno drvne industrije. Osnivanjem pilane 1913. godine započela je primarna prerada drveta, a od 1952. godine i proizvodnja uredskog namještaja, što je danas temeljna djelatnost poznate virovitičke tvrtke TVIN d.o.o. Među ostale jače tvrtke ubrajaju se Silosi d.o.o.