DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 108     <-- 108 -->        PDF

VLAHO LJUBIŠIĆ (1929-2016)
Miroslav Harapin
Vlaho Ljubišić, dipl. ing. šumarstva rođen je u Liscu kraj Dubrovnika 28. kolovoza 1929. g. u obitelji Antuna i Kate Ljubišić kao posljednje osmo dijete. Umro je u Zagrebu 16. ožujka 2016.g.
Nakon završetka Pučke škole odlazi u Dubrovnik u Klasičnu gimnaziju, gdje je maturirao 1949. g. Iste godine upisuje studij na Poljoprivredno–šumarskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka prve godine studija zbog materijalnih problema odlazi u Sarajevo, gdje se zapošljava u građevinskom poduzeću kao tehničar. Iz Sarajeva se vraća u Zagreb gdje se je vjenčao sa suprugom Anicom 1954. god., a 1958. god. rođen je sin Dubravko. Diplomirao je na Šumsko gospodarskom odjelu 8. listopada 1959. god.
Nakon završetka studija radio je kao šumar u Kaknju (BiH) dvije godine, a zatim u tvornici Jedinstvo. 1965. god. rođen je drugi sin Toni. Konačno je dobio posao u struci i kao inspektor odlazi u Zagorje (Pregrada, Klanjec, Zlatar, Stubica) gdje ostaje do 1977. god.
Iz Zagorja se vraća u Zagreb i radi u poduzeću „ATM“. To je firma koja se je bavila izgradnjom velikih industrijskih objekata, kao što je Nuklearka Krško i Rafinerija u Slavonskom Brodu u kojima je proveo zadnje godine rada. U mirovinu je otišao 1990. god.
Životni put našeg kolege Vlahe pokazuje njegovu izuzetno dobru snalažljivost i prilagođavanje novim uvjetima rada.
Vlaho je primarno ostao šumar. Bio je redoviti i aktivni član naših godišnjih sastanaka apsolvenata koji su upisali Šumarski fakultet 1949., ‘50. i ‘51, g. Bio je redoviti sudionik našeg „Šumarskog četvrtka“ u 17 sati u našem Šumarskom domu i neizostavno je sudjelovao u stručnim ekskurzijama HŠD ogranak Zagreb diljem Hrvatske.
Dragi naš Vlaho, više puta si me pitao kada ćemo opet u Zagorje? Rekao si mi da se Tvoj rodni kraj razlikuje samo po boji od Zagorja – Tvoji plavi valovi i moji bregi zeleni.
U ime svih kolega šumara izražavamo našu sućut obitelji Ljubišić.
I na kraju, dragi naš Vlaho, hvala ti za sve trenutke koje smo proveli s tobom. Sjećamo se jedne pjesme iz Zagorja koja završava: „Popevka za radost, a suza za kraj“. Kraj nije rastanak. Neka te naše molitve, suze i sjećanja prate na tvom tihom putu na Vječne poljane.