DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 71     <-- 71 -->        PDF

trešnje i mnogim grmolikim vrstama. Također je prisutan raznovrstan biljni pokrov između pukotina kamena i na mjestima gdje je značajna prisutnost humusa i sunca. Njega čine mnogobrojne zeljaste vrste, koje su važne sastavnice šume i predstavljaju izvrsnu pčelinju pašu (Slika 4.). Područje je vrlo raznoliko i nepredvidivo, čas se podižu gorske visoravni preko 1000 metara nadmorske visine, da bi se ponovo „survali“ u ponore, jame i ravnice te se popeli na gorske visoravni, sedla i niska mrazišta. Svi pašnjaci, lazi, sjenokoše i njive nastale su ljudskom rukom, sječom stoljetnih šuma i to većinom kraj izvora pitke vode, te predstavljaju manji dio ovog šumovitog područja koje je vrlo rijetko naseljeno, a broj stanovnika uslijed maćehinske politike još drastično pada.
Klimatske uvjete bi najbolje označili riječi: prohladna, svježa i kišovita proljeća, ne odveć topla i vlažna ljeta, kišovite, maglene jeseni te studene zime s dosta snijega, ali i prodora vjetrova s juga, s naglim zatopljenjem i kišom, čemu slijedi bura i sjeverac s manjim ili većim mrazom i snijegom. Postojeća klimatska nestabilnost, puno oborina i prosječne niske temperature su upravo uvjeti u kojima dobro uspijevaju ovdašnje šume, a posebno jela. Vegetacijsko doba počinje krajem travnja i traje do kraja listopada. Klima je jedan od osnovnih uvjeta da medenje jele započne, da bude dugotrajno ili se prekine, odnosno da medenje ne započne. S tog gledišta je pčelarenje na jeli nesigurno i nepredvidivo.
Areal jele Gorskog kotara i Like proteže se na tisuće hektara područja planine Risnjak do slovenskoga Snježnika, gdje prelazi u Notranjske gozdove. Rijeke Čabranka i Kupa čine državnu granicu, što ne znači i kraj staništa jele koja se proteže na Kočevske šume. Ovo stanište jele i bukve koje se proteže na Liku i dalje u Bosnu preko granice, najveći je takav kompleks šume u Europi i predstavlja biser očuvanih šuma, unutar prirodnih Europskih šuma koje su u lošem stanju i imaju malo učešće jele.
Po svojoj veličini, obična jela (Abies alba Mill.) (slika 1.) je jedna od najvećih europskih vrsta drva, a po pravilnom obliku stabla i ponosnog držanja, tamnozelene boje, može se svrstati i u najljepše i najgizdavije vrste. Visina stabla često prelazi 30 m, što govori o njezinoj velikoj životnoj snazi i vitalnosti, a sa gledišta medenja da imamo pred sobom vrstu koja može proizvesti neslućene količine medene mane (Slika 2.).
Na stablu jele živi mnogo vrsta koje ovdje pronalaze skrovište i podlogu za rast, a druge hranu pronalaze u samom stablu ili njezinim sokovima. Nas zanimaju vrste koje se hrane sokom koji ispod kore dolazi do krajnjih grančica i iglica, gdje ga ove vrste sišu i uzrokuju stvaranje medene mane. Tu su i vrste koje se hrane ovim prethodnim vrstama. Ovamo spadaju različiti predatori kao što su: pauci, ose, osice, bubamare, sjenice i sl.
Najznačajniji proizvođač jelove mane je jelova zelena uš (Cinara pectinatae Nordlinger 1880.). Uš je zelene boje, a mjeri do 6 mm. Prezimljava u zelenom jajašcu prilijepljenom u donjem dijelu iglica. Iz njega se razmnoži više generacija uši, pri čemu značajnu ulogu početkom lipnja imaju krilate uši koje odlijeću na druga stabla jele šireći životni prostor.
U to vrijeme je razvoj uši najjači, pa se može predvidjeti medenje jele. Predviđanje se temelji na vizualnom promatranju pokapanosti podrasta i listova koji se nalaze ispod stabala jele. Ako su kapljice učestale vide se na lišću, ako su veličine 2 mm i više, i također ako su slatkog okusa što se provjerava kušanjem, i kada pristupamo otresanju grana s površine oko 1m2 na bijelo platno. Uzorak pokazuje što taj moment živi na granama jele, a broj pojedine vrste koliko se namnožila, odnosno da li broj raste ili stagnira. Prvo se vide predatori koji se obično brzo kreću i bježe s platna, dok su uši obično tromije i sporo se kreću odnosno miruju. Ako pred sobom imamo uši različite veličine znači da su i različite starosti i generacija te ako je prisutno najmanje 4 generacije i više možemo se nadati dugotrajnom medenju, pod uvjetom da je ukupan broj ušiju 16 ili više. Prisutnost istih jedinki po veličini, obliku i boji govori da će medenje biti kratkotrajno. Ako su uši osim zelene boje još i smeđe boje, to nam govori o prisutnosti smeđe jelove uši (Todolachnus abieticola Chol.) koja osim na brojnim granama živi po cijeloj krošnji, a ima isti životni ciklus. Otresanje vršimo na bar 10 lokacija. Treba naglasiti da je intenzivan razvoj ovih ušiju prisutan u vremenskom razdoblju od 4 do 6 godina. U godinama između toga brojno stanje stagnira, a izlučivanje mane je minimalno.
Uz zelene i smeđe jelove uši, za medenje jele je važna i jelova štitasta uš (Physokermes hemicryphus Dalman). Ona