DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2017 str. 110     <-- 110 -->        PDF

STJEPAN LUKAČIĆ (1929 – 2016)
Oliver Vlainić
S nevjericom nas je dočekala vijest o smrti kolege Stjepana Lukačića. Među brojnim karlovačkim šumarskim umirovljenicima on nam je izgledao jako vitalno i nikako nismo očekivali da će nas brzo napustiti. Viđali smo ga na biciklu kako prolazi gradom. Godinama je dolazio u zgradu UŠP Karlovac, jer je i u mirovini radio kao sudski vještak.
Na posljednjem ispraćaju 21. prosinca 2016. na karlovačkom rimokatoličkom groblju Dubovac u ime HŠD-a ogranka Karlovac tužnom skupu obratio se Oliver Vlainić ovim riječima:
„Okupili smo se danas na posljednji ispraćaj dragoga kolege Stjepana Lukačića, šumara koji je čitav radni vijek najviše bio posvećen najljepšem segmentu šumarstva, podizanju novih šuma i brizi oko njegovanja, pogotovo mladih šuma.
Sve nas je iznenadila vijest da je tako brzo i naglo završio život našega Stjepana. Očekivali smo ga kao i svake godine na druženju šumarskih veterana s mlađim kolegama u šumarskom društvu. Nažalost ovaj blagdanski skup proći će bez njega. Znamo da svakome jednoga dana dođe kraj, ali uvijek je teško prihvatiti činjenicu da je taj kraj stigao. Ipak ponosni smo što smo poznavali Stjepana, koji je svojim šumarskim djelovanjem zadužio struku i podigao ljestvicu baveći se onime po čemu ljudi najviše zapažaju šumarski rad, pošumljavanjem.
Kolega Stjepan Lukačić rodio se 15. siječnja 1929. u Karlovcu na Maloj Švarči. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Upisao je Šumarski fakultet u Zagrebu gdje je diplomirao početkom 1953. godine. Nakon odsluženoga vojnog roka zaposlio se 1954. godine u tadašnjoj Šumariji Karlovac II, a današnjoj Šumariji Ozalj. Skupivši prva stručna iskustva i položivši stručni ispit 1957. godine, postavljen je 1. travnja 1959. za upravitelja Šumarije Duga Resa. U 65 godina postojanja ove šumarije Stjepan je ostavio najviše traga te obilježio i zadužio šumariju svojim djelovanjem. Bio je njen upravitelj skoro 33 godine, a 25 godina u njenom proširenom obliku s pripojenim područjem današnje Šumarije Ozalj. U tom vremenu pod njegovim vodstvom posađeno je oko 2.500 ha crnogoričnih kultura, čime je proširen šumski fond. Radio je i na unapređenju privatnih šuma kojih je na tom području bilo oko 9.400 ha. Posljednje tri godine radnoga staža proveo je na radnom mjestu savjetnika za uzgoj i zaštitu šuma Uprave šuma Karlovac.
Svojim radom i angažmanom zadužio je i Hrvatsko šumarsko društvo. Bio je predsjednik Šumarskog kluba Karlovac 1960. i 1961. godine te predsjednik Šumarskog društva Karlovac od 1962. do 1974. godine. Ostavio je značajni trag za povijest šumarstva svojim bogato popunjenim šumarskim kronikama, kao i foto arhivom u Šumariji Duga Resa. Za svoj višegodišnji doprinos na dobrobiti šumarske struke Hrvatsko šumarsko društvo 1976. godine dodijelilo mu je povelju, a 1997. godine pismeno priznanje i srebrnjak Kralj Tomislav.
Prema izreci da svaki čovjek treba posaditi bar jedno stablo u životu, kolega Stjepan je to u svom životu učinio za više života i za mnogo ljudi. Teško je ponoviti žar s kojim je pristupao svim radnjama oko pronalaska površina za pošumljavanje, pripremama za sadnju, kao i samoj sadnji. Najveći spomen njegovom životu ostaju brojne, sad već zrele kulture crnogoričnih šuma, a i nove mlade šume na osvojenim površinama za šumski ekosustav.
U ime svih kolegica i kolega iz Hrvatskoga šumarskog društva ogranka Karlovac, Uprave šuma Podružnice Karlovac te pogotovo Šumarije Duga Resa izražavam duboku sućut supruzi Dragici, kćerki Vesni, zetu Ivanu, unuku Mislavu i ostaloj rodbini.
Neka ti je laka hrvatska zemlja dragi naš Stjepane.“