DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2017 str. 75     <-- 75 -->        PDF

Recitacija, Dubravko Sidor:  „Šuma spava“, Vladimir Nazor
„Svakako treba požaliti krutu povijesnu činjenicu, da je to staro naše udruženje zamrlo. Ugušila ga tuđinska sila, koja je svojim apsolutizmom gušila i sav ostali narodni život.
Ona nastojanja oko promicanja šumarstva, koja su se bila skoncentrirala u polovini 19. stoljeća oko Gospodarskoga društva u Zagrebu, prenesena su šezdesetih godina u Križevce, gdje je bilo osnovano Gospodarsko-šumarsko učilište. Križevci postaju novo ognjište, na kojem se iznova rađa misao udruživanja šumara. Tu se rađaju prvi zameci Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva. Ne gledajući na činjenicu, da je starina Antun Tomić živa veza između jednog i drugog udruženja, treba naglasiti mišljenje Kereškenjija, toga oduševljenoga pokretača Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva. On već 1871. ide zatim, da se umjesto dosadanjeg šumarskog odsjeka u Gospodarskom društvu osnuje samostalno šumarsko društvo. Prvi sastanak šumara vezan za obnovu rada Društva zbio se 9. prosinca 1871. u Križevcima.“
Zagreb, 14. listopada 1876.
Šumarski nadzornik Vilim Dojković, kao sudionik osnivanja Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva 1876. godine, nakon pola stoljeća u svojim sjećanjima 1926. godine iznio je:
Čita, Dubravko Sidor: „Na to mi moj starješina uruči okružnicu, koju je u cilju osnivanja šumarskog društva još 27. siječnja 1875. razaslao svima šumarima u Hrvatskoj i Slavoniji županijski nadšumar Vladoje Kereškenji.
Kad smo dočitali tu okružnicu, kao i poziv na prvu glavnu skupštinu sazvanu u Zagreb za 14. listopada 1876., zažariše nam se lica. Gorjela su od svete vatre ushićenja, što će i hrvatski šumari jednom skinuti lovačke kaputiće, te i djelom pokazati, da ih ima – u prvom redu šumara.
Zagreb, Tuškanac, Streljana. U dvorani smo. Bradatiji i brkatiji, ravni i nepognuti šumari raznih titula pozdravljaju se i sjedaju u prve redove. Mi mlađi – kuda i spadasmo.
Čestiti i samosvjesni starina šumarnik Ante Tomić otvara prvu glavnu skupštinu. Nadšumar Kereškenji čita i obrazlaže nacrt društvenih pravila.
Već ova prva skupština ušla je u najvažnije probleme tadašnjeg šumarstva. U cilju njegova unapređenja prihvaćeni su zaključci, a na prvom mjestu da „Sadašnji šumski zakon od godine 1852. treba promijeniti u nekim člancima, kako bi on odgovarao našim odnošajima i potrebama.“
Zagreb, 1. siječnja 1877.
Potreba za tiskanjem stručnog časopisa osjećala se netom nakon osnivanja Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva, pa prvi šumarski godišnjak pod nazivom „Trudovi“ izlazi 1847., zatim 1851. i 1852. godine. No pisana šumarska i domoljubna riječ smetala je tuđinu, pa taj rad zamire u vrijeme Bachova apsolutizma. Tek 1871. godine počinju nove aktivnosti na pripremi stručnog šumarskog časopisa, a posebno nakon skupštine Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva 1876. godine kada se intenzivira rad Društva. Tako je tijekom 1876. godine pripremljen, a 1. siječnja 1877. izašao je iz tiska prvi broj Šumarskog lista. Kroz 140 godina neprekidnog izlaženja i obavljanja zakonodavnih te stručnih i znanstvenih šumarskih aktivnosti, u svim povijesnim i političkim razdobljima kroz koje je sve do današnjeg dana prolazila Hrvatska,  Šumarski list je neizbrisiva kronika hrvatskoga šumarstva.
Dubravko Sidor čita ulomak iz romana „Slavonska šuma“, Josip Kozarac, 1888.:
„Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi s onim divnim stabarjem, spravnim, čistim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne može nikada zaboraviti. Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanom ravnim brazdama, koje teku duž cijelog 20 metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom, kojano ga je okrunila, kao stasitog junaka kučma. Ponosito se oni redaju jedan do drugoga, kao negda kršni vojnici krajiški, a iz cijele im prikaze čitaš, da su orijaši snagom, da prkose buri i munji, da su najjači i najplemenitiji u svom carstvu i plemenu. A kad vjetrić gore zalahori, a tvrdo, glatko lišće sad zašapće, sad zašušti i zašumi, čini ti se, da obijesne vile Slavonkinje sad popijevaju hitro neobuzdano kolo, sad tužnim glasom spominju tuge i jade prošlih davnih vremena, - a sad ti se opet čini, da čuješ nad sobom veličanstveni žubor crkvene glazbe, ili tužnu, srce dirajuću pjesmu nadgrobnicu... Gdje je tlo malo vlažnije, tu se podigo viti, svijetli jasen s bijelom, sitno izvezenom korom ponešto vijugavog stabla, komu je na vršiki sjela prozirna krošnja, poput vela na licu krasotice. Kako koketno stoje, te znatiželjno i nemirno uvis poziru, rekao bi, da su izabrane ljepotice onih oholih ukočenih vojnika... Mjestimice podigao se i crni brijest, spravan kao prst, sa sitnim obješenim hvojama i ljušturastom korom uvijek nekako mrk i zlovoljan, pravi pesimista i podmuklica... Ta tri debla otimlju se za prvenstvo, što se tiče ogromnosti i veličine; ovdje nadjačava hrast, tamo jasen i brijest - oni su što lav i tigar u carstvu zvjeradi. A pod njima i među njima utisnuli se grabovi i klenovi, granati, kvrgati i nakazni, - misliš, da vidiš zgrbljenog slugu, kako povezuje i omotava gospodaru svomu noge da ne ozebu; to su šumske parije, robovi, koji su samo zato tu, da hrane i poboljšavaju tlo visokom hrastu, koji ohol nema kada da se i za to pobrine...
Kad god sam pošao tom šumom, svaki put sam nešto nova vidio, nešto nova naučio; nije ona crna, gluha, mrtva, kako no se izdaleka na obzorju crta i prikazuje, nego u njoj diše život i svijet izvoran, naravan, gdje kao nigdje priroda uprav na očigled stvara i ništi, nagađa i popravlja. Za onoga, koji