DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2017 str. 69     <-- 69 -->        PDF

„Nema besplatnog ručka „I zaista je tako, uvijek ga netko mora platiti. Ali, najnepoštenije je da podmirenje naših računa ostavljamo svojim unucima. Taj moral, ako baš hoćete, niti je ljudski, niti kršćanski (a mi Hrvati se barem statistički deklariramo kršćanima čak s 82 %). Iz te činjenice bilo bi osnovano očekivati da se u moralnom smislu ipak drukčije ponašamo, zar ne? No, u našim političkim životima previše je Machiavellija, a premalo Franje Asiškog, Rabindrah Tagorea ili Lava Tolstoja (ne kao romanopisca, nego humanog filozofa). Ali, što je, tu je. Valja nam krenuti polazeći od objektivnog stanja, ma kakvo god da ono je, pa nam se valja potruditi izabrati barem ispravan smjer, a to može biti samo onaj koji će proizići kao svjesni odabir temeljen na postavkama znanosti struke i autentičnog vlastitog iskustva stečenog u proteklih dva i pol stoljeća.
Kakvo je stanje šuma i šumarstva u nas, manje-više je poznato, barem stručnoj javnosti, posebice u državnom vlasništvu koje institucionalno oblikuju „Hrvatske šume“ d.o.o. U prezentaciji stanja šuma valja imati dva pristupa: jedno je da se objektivno prezentira široj javnosti na prihvatljiv i razumljiv način, a drugi da u stručnoj analizi toga stanja struka ukaže na stvarne elemente određenih poremećaja, te da iz objektivno utvrđenog stanja predloži poduzimanje kratkoročnih i dugoročnih mjera za ispravljanje neravnoteža, i pritom apsolutno inzistira na donošenju političko-pravnih mjera i odluka radi trajne potpore onome što se nameće neizbježivo provesti. Kao „sine qua non“ etičke dosljednosti, od mene, vas šumara, pa i svih nas, očekuje se s punim pravom da pri izricanju svojih stavova, uvjerenja i očitovanja spram šume, šumarstva i šumarske organizacije ne učinimo ama baš nikakvu „intelektualnu žrtvu“. Naime, ljudski i moralno apsolutno je neprihvatljivo iz prizemnih, pragmatičnih interesa podrediti načela stručne istine radi trenutnih benefita koji obično prate političke poslušnike. Iznevjeriti stručna i etička načela, preko kojih smo svi mi postali ono što jesmo, zapravo u mnogome liči na „izdaju“ obitelji koja nas je stvorila i kojoj, ako ništa više, dugujemo lojalnost. Vlastito mi iskustvo govori da je ustrajna i principijelna dosljednost i od strane onih koji su na pitanja šumarstva gledali drukčije od mene, ipak bila cijenjena, uvažavana i respektirana, a meni je donosila miran pogled u odraz vlastitog lica u ogledalu, ali ne manje bitno, susret bez srama s bilo kime od vas, bez obzira koliko smo ponekad različito gledali na neke društvene probleme. U ovome napisu ja neću zalaziti u daleku šumarsku prošlost, u kojoj je upravo u godini obilježavanja 250 godina šumarstva bilo puno govora i prigodnih manifestacija. Podsjetit ću, zbog važnosti razumijevanja onoga što ću nastavno predlagati, samo ono najosnovnije. Naime, kao temeljno izvorište našeg šumarskog puta u posljednjih 27 godina ipak je Zakon o šumama iz 1990. godine. Njega, kao u ostalom sve zakone u svim vremenima, u mnogome je iznjedrilo vrijeme i imperativ trenutka da se u onome što se naslućivalo, a to je bila prijetnja i izvjesnost velikosrpskog napada na Republiku Hrvatsku, objedine sve snage za obranu zemlje i za jačanje njene kohezije radi učinkovitosti otpora i konačnog oslobođenja zemlje. Tim Zakonom utemeljene su „Hrvatske šume“ kao javno poduzeće s 15 Uprava šuma, sa sjedištem poduzeća u Zagrebu. Nakon oslobođenja Zapadne Slavonije, ustanovljuje se i 16. Uprava šuma u Novoj Gradiški. Taj Zakon upravo je Vladi RH predložilo Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, kojemu je moja malenkost bila na čelu u to doba. Odlukom Vlade osobno sam predstavio i branio rješenja koja je Zakon zagovarao u Hrvatskom Saboru, koji ga i donosi u prosincu 1990. s odlukom da stupi na snagu od 1. siječnja 1991. godine. Uz pitanja koja se odnose na gospodarenje šumama, Zakon je sadržavao dvije, može se reći revolucionarne odredbe, ili bolje rečeno, dva velika noviteta: 1. njime su osnovane ¨Hrvatske šume“ kao javno poduzeće i 2. ustanovljen je institut naknade za Općekorisne funkcije šuma (OKFŠ) u iznosu od 0,07 % ostvarenog prihoda hrvatske privrede. Ovdje valja istaknuti da je fiskus od 0,07 % iz ukupnoga prihoda privrede RH, proizašao ponajprije kao nužna potreba financiranja šumarstva na kršu, koji je kao izravno nedohodovna kategorija, objedinjen u cjelokupni konglomerat državnog šumarstva. Isto tako, želim ovdje jasno i glasno izreći u odnosu na opstojnost fiskusa, da za OKFŠ i u odnosu za sustavnu brigu za šume na kršu sljedeće: ekonomski održivo šumarstvo ne može, a niti treba financirati šumarstvo na kršu. Ukoliko bi se to dogodilo, ozakonila bi se preraspodjela nacionalnog dohotka, gdje bi gospodarski osiromašeni krajevi poput Slavonije, Like i Gorskog kotara financirali ekonomski bogatije regije kao što su Istra i Dalmacija. S druge strane šume krša u izravnoj su vezi s koristima subjekata i građana na kršu, od zaštite voda i tla, do turizma kao ključne gospodarske grane toga područja.
Pogledamo li put hrvatskoga državnog šumarstva kroz proteklo vrijeme od četvrt stoljeća, nedvojbeno, barem s moje perspektive, uz manja ili veća kolebanja, može se zaključiti da smo i mi kao šumari i šumarstvo s kojim smo upravljali kroz to burno i izazovno vrijeme, zajedno s nama pridruženom hrvatskom znanošću, dostojno odgovorili potrebama i očekivanjima našeg društva i Države u nastajanju i izgradnji. Ako itko u tome pogledu zaslužuje stvarno priznanje, onda su to oni iz naših redova koji su dali svoje živote na braniku Domovine, a takvih nije bilo malo. Mi preživjeli mogli smo im se odužiti samo na jedan način, da zbrinemo njihove obitelji kako stambeno, tako i socijalno, zaposlivši njihovu djecu. Uz to, mnogima između njih podigli smo dostojne spomenike i obilježja, njima na slavu njihove žrtve, a nama na ponos, jer su bili dio nas. Tijekom svih ovih godina o tome „Hrvatske šume“ d.o.o. vodile su računa, i tako treba ostati, ne dopuštajući vremenu da zasjeni veličinu djela tih najboljih između nas.