DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 30     <-- 30 -->        PDF

Kombinacija dugotrajnih sušnih razdoblja i visokih temperatura tipičnih za mediteransku klimu pretvara šumsku prostirku iz potencijalnog u raspoloživo šumsko gorivo, povećavajući rizik od ekstremnih šumskih požara. Najvažnija pojedinačna značajka koja kontrolira zapaljivost prostirke (mrtvog šumskog goriva) te ponašanje požara jest udio vlage, koji je izravno ovisan o meteorološkim uvjetima (temperatura, relativna vlažnost zraka, oborina, vjetar), ali i značajkama same prostirke (kapacitet vezanja vode, njena prozračnost itd.).
Udio vlage različit je za sve podhorizonte šumske prostirke i može se, ovisno o podhorizontu, mijenjati na bazi sata, tjedna, mjeseca ili čak sezone. OL-podhorizont ili listinac predstavlja površinski sloj šumske prostirke u kojemu se jasno razlikuju dijelovi biljaka (iglice, lišće, grančice, kora, češeri i sl.). Zbog male gustoće te izravnog kontakta s atmosferom OL-podhorizont ima velike i brze fluktuacije u udjelu vlage (na bazi sata), odnosno brzo se suši, lako zapali i obično gori plamtećim izgaranjem (engl. flaming combustion). Udio vlage ovog sloja (engl. fine fuel moisture content), odnosno mrtvog biljnog materijala do 6 mm promjera, posebno je važan čimbenik jer utječe na vjerojatnost zapaljenja, brzinu širenja, intenzitet požara i potrošnju goriva (Slijepčević i dr., 2015), zbog čega je okosnica gotovo svih modela za procjenu opasnosti od šumskih požara te modela za predikciju ponašanja i širenja šumskog požara.
U OF podhorizontu biljni ostaci su fragmentirani, umjereno razgrađeni i transformirani, djelomično ili teško prepoznatljivi, često prožeti micelijem gljiva, dok su u OH podhorizontu organski ostaci humificirani, pa se više ne raspoznaje njihova struktura. Podhorizonti OF i OH imaju veću gustoću i nisu u izravnom kontaktu s atmosferom, pa se sporije suše (Miyanishi, 2001; Van Wagner, 1987), te su uz veći kapacitet za vodu obično i znatno vlažniji od OL-podhorizonta (Banwell i dr., 2013). Zbog toga se teže zapale i gore tinjajućim izgaranjem (engl. smouldering combustion) nakon prolaska glavne plamene fronte (Keane, 2015; Miyanishi, 2001; Wilmore, 2001), iako, ukoliko su dovoljno suhi, i ovi slojevi šumske prostirke mogu biti zahvaćeni plamtećim izgaranjem.
Informacije o šumskoj prostirci se zbog navedenih svojstava tradicionalno koriste u modelima za procjenu opasnosti od šumskih požara te modelima za predikciju ponašanja i širenja šumskih požara, a u novije vrijeme i za procjenu emisija ugljika i drugih plinova, kvantificiranje zaliha ugljika te opisivanje staništa i njegove produktivnosti (Keane i dr., 2012; Sommers i dr., 2014; Weise i Wright, 2014). U globalnom ciklusu ugljika, požari imaju veliku ulogu u oslobađanju zaliha terestričkog ugljika vezanog u različitim sastavnicama kopnenih ekosustava (biomasa, šumska prostirka, tlo). Globalno gledajući, zbog požara se prosječno godišnje (1997.–2009.) u atmosferu oslobodi 2 Pg ugljika (van der Werf i dr., 2010), što iznosi ~ 22 % u odnosu na globalnu emisiju ugljika zbog izgaranja fosilnih goriva (French i dr., 2011). Količina izravno oslobođenog ugljika u požaru jako varira i ovisi o količini i vrsti goriva, kemijskom sastavu goriva, strukturi i rasporedu goriva, meteorološkim uvjetima tijekom požara (Sommers i dr., 2014), ali i o tipu izgaranja svake komponente goriva (French i dr., 2011). Informacije o šumskoj prostirci su posebno važne za modeliranje izravnih emisija ugljika tijekom požara, jer je izgaranje ovog sloja šumskog goriva zbog opisanih svojstava jako varijabilno i predstavlja najveći izvor nesigurnosti u procjeni ukupnih emisija ugljika tijekom požara (de Groot i dr., 2009).
Kanada i SAD, kao zemlje s dugogodišnjom znanstvenom, stručnom i operativnom praksom u upravljanju šumskim požarima, imaju velike i kvalitetne baze podataka o šumskim gorivima, uključujući i prostirku. Izradom kvalitetnih regresijskih modela operativcima je omogućeno da na temelju jednostavnije mjerljivih varijabli, u ovom slučaju debljine prostirke, dođu do količine raspoloživog mrtvog goriva u šumskoj prostirci, kao jedne od teže mjerljivih varijabli, a isto tako i do maksimalno raspoloživih zaliha ugljika koje se u šumskom požaru mogu iz prostirke osloboditi u atmosferu. Uporaba regresijskih modela dobivenih sustavnim znanstvenim istraživanjima, uobičajena je praksa za određivanje količine prostirke kao funkcije njene debljine (Brown i dr., 1982; Brown i dr., 2004; Knapp i dr., 2005; Letang i de Groot, 2012; Wagtendonk i dr., 1998), a dobivene količine koriste se u uvodno navedenim modelima.
U skladu s navedenim, usmjerena su i istraživanja koja se prezentiraju u ovome radu. Glavni ciljevi su utvrditi debljine, gustoće i količine podhorizonata šumske prostirke uz pripadajuće zalihe ugljika u sastojinama alepskog bora te izraditi regresijske modele debljine i količine šumske prostirke, kao i debljine i zalihe ugljika po pothorizontima i ukupno.
MATERIJAL I METODE ISTRAŽIVANJA
MATERIAL AND METHODS OF RESEARCH
Istraživanje je obavljeno na području Nacionalnog parka Mljet (slika 1) u zajednici alepskog bora i hrasta crnike (Querco ilicis–Pinetum halepensis Loisel 1971). S obzirom da se radi o nacionalnom parku, antropogeni utjecaj na količinu prostirke je minimalan. Osim toga, na malom području u sličnim stanišnim uvjetima mogu se naći sastojine različite starosti, što omogućuje praćenje akumulacije prostirke tijekom životnog ciklusa alepskog bora (kronosekvenca).
Uzorkovanje šumske prostirke obavljeno je krajem lipnja 2015. godine po debljinskim razredima: 0–50 cm, 100–150 cm i 200–250 cm opsega. Sastojina 0–50 cm (AB50) obnovila se nakon požara 1972. godine, pa je starosti preko 40 godina. Sastojina 100–150 cm (AB150) prema Programu za gospodarenje šuma NP Mljet za razdoblje 2001.–2010.