DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 35 <-- 35 --> PDF |
RASPRAVA DISCUSSION Prikupljanje podataka o značajkama šumskih goriva u mediteranskim ekosustavima Hrvatske započela je Bilandžija (Bilandžija, 1992; Bilandžija i Lindić, 1993). U svojim istraživanjima primjenjuje metodologiju koju daju Brown i dr. (1982). Međutim, podaci o prostirci dobiveni iz njezinih radova ne mogu se usporediti s našim rezultatima zbog nešto drukčije metodologije. Usporedba bi se eventualno mogla obaviti uvidom u izvorne podatke, gdje bi se na temelju debljina ili gustoća mogli rekonstruirati pripadajući podhorizonti šumske prostirke. Barčić i dr. (2011) navode maksimalne količine prostirke od 37 Mg ha–1 u kulturama alepskog bora, dok Martinović navodi 59,9 Mg ha–1 (debljina 5,7 cm), upravo u sastojinama na Mljetu. Rezultati ovog istraživanja mogu se usporediti samo s rezultatima istraživanja Martinovića (2003), koji za 11 lokaliteta alepskog bora navodi nešto veće količine prostirke od ovdje prikazanih, za raspon debljina do 6 cm. Značajno veće količine prostirke (94,3 Mg ha–1) utvrđene su ispod stabala alepskog bora opsega od 200–250 cm (tablica 1). Iako su ova stabla obuhvaćena s ciljem utvrđivanja količine prostirke starih sastojina, treba istaknuti da se radi o pojedinačnim stablima, a ne o suvisloj sastojini. Ova su istraživanja pokazala veliku varijabilnost količina šumske prostirke ukupno i po podhorizonatima za sve debljinske razrede (AB50, AB150 i AB250). Koeficijenti varijance uglavnom su u rasponu od 20–40%. Slične i veće varijabilnosti količina šumske prostirke objavljene su za različite sastojine Kanade (Letang i de Groot, 2012) i gorja Stjenjaka (Keane i dr., 2012). Godišnja akumulacija OL podhorizonta u šumama alepskog bora kreće se u širokom rasponu od 1,5 do 5,3 Mg ha–1 (Arianoutsou i Radea, 2000). García-Plé i dr. (1995) temeljem dvije godine opažanja navode prosječne godišnje akumulacije OL od 2,52 i 3,44 Mg ha–1, a Lado-Monserrat i dr. (2015) navode slične prosječne godišnje količine od 2,65 i 3,17 Mg ha–1. Iglice alepskog bora dominiraju i čine od 63 do 97 % udjela, najčešće 70–80 %. Dinamiku opada tijekom godine najdetaljnije su raščlanili García-Plé i dr. (1995). Oni navode da je maksimalni opad grančica i češera tijekom veljače i ožujka, cvatova u ožujku i travnju, a iglica tijekom srpnja i kolovoza. Rezultati naših istraživanja u OL pothorizontu pokazuju podjednak udio iglica alepskog bora i grančica do 6 mm (slika 4), a ukupna količina OL je u rasponu od 1,32 (AB50) do 1,90 Mg ha–1 (AB250). S obzirom da je vrijeme uzorkovanja bilo krajem lipnja, na početku razdoblja opadanja iglica, a maksimum opada je tijekom srpnja i kolovoza, može se očekivati da bi se količina OL barem udvostručila, a udio iglica značajnije poveća. Za svaki je pothorizont zasebno određen udio ugljika, kako bi se što preciznije mogla procijeniti njegova zaliha (De Vos i Cools, 2011). Ovi su podaci ključni za modeliranje izravnih emisija ugljika tijekom šumskih požara, jer šumska prostirka predstavlja značajan izvor emisija, a ovisno o izgorenoj količini i stupnju izgaranja, i najveći izvor nesigurnosti u procjeni ukupnih emisija ugljika tijekom požara. Udio organskog ugljika u iglicama alepskog bora u ovom radu od 529,9 g kg–1 (52,99%) podudara se s udjelom organskog ugljika od 536,1 g kg–1 kojeg navode Lado-Monserrat i dr. (2015). Koeficijenti varijance za udio ugljika u iglicama i grančicama do 6 mm (homogeni materijal) su niski i iznose 1,3 %, odnosno 0,6 %, dok su koeficijenti varijance za OF i OH očekivano viši i iznose 10,1 %, odnosno 9,1 %, što je i logično s obzirom na heterogeni sastav i različit stupanj dekompozicije. Udio organskog ugljika po svim podhorizontima šumske prostirke alepskog bora nešto je veći od prosječnih vrijednosti koje za šumsku prostirku daju De Vos i Cools (2011), dok je u odnosu na udio ugljika kojeg |