DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 46 <-- 46 --> PDF |
Hrvatska je potencijalno bogata tatrufima, jer se na oko 40% kopnenog dijela Hrvatske obraslog šumama oni mogu razvijati od nizinskih do brdskih područja (Frančišović, 1950). Šumska staništa tartufa u Hrvatskoj su vrlo povoljna (Tikvić i sur., 2012). Pokazatelj toga je intenzivni rast šumske vegetacije, kao i najveći primjerak velikog bijelog tartufa u svijetu, koji je pronašao Giancarlo Zigante u Motovunskoj šumi u Istri. Taj je primjerak bio je težak 1,3 kg i on je 1999. godine upisan u Guinnessovu knjigu svjetskih rekorda. Šumsko drveće je glavni simbiont tartufa. Općenito najvažniji simbionti tartufa su hrastovi lužnjak, kitnjak, medunac i dr. vrste. Veliki bijeli tartuf (Tuber magnatum Pico) tvori mikorizu s hrastom lužnjakom (Quercus robur L.), velelisnom lipom (Tilia platyphyllos Scop.), crnom topolom (Populus nigra L.), trepetljikom (Populus tremula L.), bijelom topolom (Populus alba L.), bijelom vrbom (Salix alba L.), košarastom vrbom (Salix viminalis L.) i vrbom ivom (Salix caprea L.). Crni tamnosporni tartuf (Tuber melanosporum Vittadini) tvori mikorizu sa hrastom meduncem (Quercus pubescens Willd.), crnim grabom (Ostrya carpinifolia Scop.), lijeskom (Corylus avellana L.), alepskim borom (Pinus halepensis Mill.), običnim borom (Pinus sylvestris L.) i pinijom (Pinus pinea L.). Prema Hrki (1984) hrast cer (Quercus cerris L.) i obična bukva (Fagus sylvatica L.) su također simbionti bijelih i crnih tartufa. Tartufi kao i druge gljive imaju vegetativna tkiva koja se sastoje od spletova tankih i vrlo sitnih hifa, koje se razvijaju na korijenu biljaka i u tlu. Razvoj vegetativnih tkiva i plodišta tartufa ovisi o simbiozi s drvećem i o uvjetima u staništu (Arnolds, 1991). Kada je tlo odgovarajućeg sastava i ima dovoljno vlage, kada je povoljna temperatura tla i kada je biljka simbiont dobre vitalnosti, tartufi se optimalno razvijaju i plodonose. Ako se jedan od tih čimbenika poremeti, dolazi do smanjenja rasta micelija i njihovog vegetiranja te izostanka razvoja plodišta (Hrka, 1988).Oštećenja šumskog tla i korijenja šumskog drveća mehanizacijom, divljim i domaćim životinjama i djelovanjem čovjeka, kao i promjene stanišnih uvjeta u šumama, izazivaju oštećenja vrlo sitnih i osjetljivih spletova hifa, što rezultira slabijim rastom vegetativnih tkiva, slabom fruktifikacijom tartufa i smanjenjem rasta stabala (Tikvić i sur., 2012). U svijetu je opisano preko 180 vrsta tartufa (Bonito i sur., 2013), a u Hrvatskoj se pojavljuje nekoliko desetaka vrsta (Božac, 2008), iako točan broj vrsta nije utvrđen. Vrste tartufa se razlikuju prema boji plodišta, obilježjima površine kožice plodišta, boji i nervaturi unutarnjeg tkiva plodišta te obliku i veličini spora. Tartufi se općenito dijele prema boji plodišta na bijele i crne. Najpoznatije vrste bijelih tartufa su: Tuber magnatum Pico – bijeli tartuf (slika 1a), Tuber borchii Vittadini – borhijev tartuf, Tuber albinum Pico – ožujski tartuf, Tuber maculatum Vittadini – pjegavi tartuf, Tuber excavatum Vittadini – izdubljeni tartuf, Tuber nitidum Vittadini, Tuber ferrugineum, Tuber oligosporum Vittadini, Tuber rufum Pico – crvenkasti tartuf i Tuber asa. Najpoznatije vrste crnih tartufa su: Tuber melanosporum Vittadini – crni tamnosporni tartuf, Tuber aestivum Vittadini – ljetni tartuf (slika 1b), Tuber brumale Vittadini – zimski tartuf, Tuber macrosporum Vittadini – golemosporni tartuf, Tuber mesentericum Vittadini – crijevoliki tartuf, Tuber uncinatum Chatin, Tuber hiemalbum i Tuber melanconii. Prema pravilniku o zaštiti gljiva (2002) u Hrvatskoj je 12 vrsta tartufa koje se mogu koristiti u komercijalne svrhe. Četiri su vrste bijelih tartufa (Tuber asa, T. borchii, T. maculatum i T. magnatum) i osam vrsta crnih tartufa (T. aestivum, T. brumale, T. hiemalbum, T. macrosporum, T. malenconii, T. melanosporum, T. mesentericum i T. uncinatum). Tartufi se prirodno razvijaju u različitim područjima svijeta, od umjereno toplih područja do pustinjskih područja Europe, Azije, Amerike, Afrike i Australije (Hall i sur., 2007). Oni su vertikalno rasprostranjeni od nizinskih do brdskih područja. Tartufi su u Europi prirodno rasprostranjeni u velikom broju zemalja (slike 4, 5 i 6), iako se pojedine vrste razvijaju u točno određenim ekološkim uvjetima. Jedna od |