DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 88     <-- 88 -->        PDF

EKSKURZIJA HŠD-A OGRANKA KARLOVAC U CRNU GORU I ALBANIJU
Oliver Vlainić
Nakon prošlogodišnje ekskurzije u Vojvodinu, sjeveroistočno susjedstvo Republike Hrvatske, karlovački ogranak Hrvatskoga šumarskog društva organizirao je petodnevnu ekskurziju (25. – 29. svibnja 2016.) u dvije države smještene jugoistočno od domovine, u Crnu Goru i Albaniju. Obje države su balkanske i sredozemne, primorske i planinske (najviša vrh Crne Gore je na planini Durmitor na 2.523 m, a Albanije na planini Korab na 2.753 m). Ovo putovanje zainteresiralo je mnoge, što je rezultiralo odlaskom 66 putnika u dva autobusa zbog većeg komfora na putovanju, ali i zbog potrebe odlaska manjim autobusima na crnogorsku planinu Lovćen. Putovanje je zapravo započelo u kasnim noćnim satima 24. svibnja 2016. zbog ukrcaja putnika na više mjesta od Zagreba do Gospića. Oko 11 sati 25. svibnja 2016. ušli smo u Crnu Goru, državu površine 13.812 km2 s nešto preko 600 tisuća stanovnika, koju su Crnogorci 1991. godine proglasili prvom ekološkom državom u svijetu, sa željom da se primjenjuju najviši standardi zaštite okoliša. Međutim i prema pričama samih Crnogoraca puno toga je ostalo samo deklarativne naravi.
Nakon prelaska u Crnu Goru uslijedilo je dvosatno čekanje zbog radova na cesti i kašnjenje u dolasku do Nikšića, gdje smo imali dogovoren stručni dio ekskurzije. Ispred Uprave za šume Crne Gore pri Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, srdačno su nas dočekali domaćini Joveta Terzić iz Odsjeka za korištenje šuma i nedrvne šumske proizvode te Darko Ašanin, šef Područne jedinice Nikšić i prezentirali organizaciju šumarstva u Crnoj Gori, kao i stanje šuma i gospodarenje s njima.
Saznali smo da je do 2002. godine u Crnoj Gori postojalo Javno poduzeće za gospodarenje šumama „Crna Gora šume“ sa sjedištem u Pljevljima. Zakonom o šumama iz 2000. godine omogućene su promjene u sektoru šumarstva i drvne industrije. Za državne šume uvedene su koncesije u razdoblju od 5 do 30 godina. U proteklom razdoblju neke koncesije su istekle, a neke su raskinute zbog neizvršavanja ugovora. Postoji i tridesetogodišnja koncesija kojom se koncesionar, osim za radove iskorištavanja šuma, obvezuje i za uzgajanje šuma. Dosadašnja iskustva pokazala su se nepovoljna po šume. Na temelju Uredbe Vlade Republike Crne Gore iz 2001. godine osnovana je pri tadašnjem Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Direkcija za šume, organ državne uprave financiran iz proračuna nadležan za integralno gospodarenje svim šumama i šumskim zemljištima u državi bez obzira na vlasništvo. Time su poslovi iskorištavanja šuma potpuno stavljeni na tržište, a država preko šumara u državnoj službi obavlja poslove doznake stabala te daje državne šume putem natječaja na korištenje. Iz nekadašnjeg javnog poduzeća nastalo je više privatiziranih šumskih trgovačkih društava.
Direkcija šuma je 2006. godine promijenila naziv u Upravu za šume. Organizirana je na teritorijalnom načelu po općinama u 15 područnih jedinica i 4 ispostave. Sjedište joj je u Pljevljima, gradu na sjeveru Crne Gore, blizu granice sa Srbijom te Bosnom i Hercegovinom, gdje je i najšumovitije područje zemlje. Na čelu Uprave je direktor kojeg imenuje Vlada Crne Gore. Do sada su imenovana četiri direktora, od kojih nijedan nije bio šumar. Unutarnju organizaciju Uprave za šume čini Sektor za gospodarenje šumama sa sljedećim odsjecima:
1. Odsjek za uređivanje šuma
2. Odsjek za uzgoj i zaštitu šuma
3. Odsjek za korištenje šuma i nedrvne šumske proizvode
4. Odsjek za zaštitu prirode i gospodarenje lovištima s posebnom namjenom
5. Odsjek za šumarski informacijski sustav.
U sklopu resornog ministarstva, koje danas nosi naziv Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja, postoji Direktorat za šumarstvo, lovstvo i drvnu industriju s četiri Direkcije za šumarstvo, lovstvo, monitoring u šumarstvu i lovstvu te drvnu industriju. Zadatak Uprave za šume je pripremiti Nacrt programa gospodarenja šumama za iduću godinu, a program se nakon pregleda i usklađivanja u Direktoratu za šumarstvo, lovstvo i drvnu industriju kao prijedlog programa dostavlja Vladi na razmatranje i usvajanje.
U Crnoj Gori postoji samo jedna srednja šumarska škola u Beranama, dok šumarski fakultet ne postoji te se kadrovi školuju u susjednim državama. Postoji i Institut za šumarstvo u Podgorici osnovan 1952. godine koji je danas privatiziran kao trgovačko društvo, a bavi se izradom inventura i projekata u šumarstvu. Centar za šumarstvo postoji i u sklopu Biotehničkog instituta.
Površina Crne Gore je 1.381.200 ha, a šuma i šumskih zemljišta 743.609 ha što daje šumovitost od 54 %.

ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 89     <-- 89 -->        PDF

Najkvalitetnije šume su rasprostranjene u sjevernom dijelu države. Državne šume čine 67 %, a privatne šume 33 % ukupne površine šuma i šumskih zemljišta. Ukupna drvna zaliha u šumama je 72 milijuna m3 od čega je bjelogorice 41 %, a crnogorice 59 %. Glavne vrste drveća su jela, smreka, crni bor, bukva i hrast kitnjak. Godišnji prirast je 1,5 milijuna m3. Uprava za šume svake godine preko natječaja daje oko 400 tisuća m3, a sa sječom za stanovništvo u ruralnim područjima, u maloprodaji i sa sanitarnom sječom ukupni godišnji etat dostiže oko 700 tisuća m3. Drvni sortimenti posječeni po koncesionarima moraju se prerađivati u Crnoj Gori, dok privatni šumovlasnici dosta izvoze u Albaniju, Kosovo i Srbiju, a zbog nestašice ogrjevnog drva u Albaniji velika je potražnja iz te države.
Jedan od velikih problema su šumski požari. Sve opožarene površine se ne uspiju očistiti. U prijašnjoj organizaciji kada su šumari nadzirali protupožarnu zaštitu bilo je manje problema.
Pod Upravom za šume nalaze se četiri lovišta dok su ostala dodijeljena Lovačkom savezu Crne Gore koji ih raspodjeljuje po lovačkim društvima.
Nakon završene prezentacije i nekoliko dodatnih pitanja, zbog kašnjenja nismo imali puno vremena za neformalno druženje, te smo se uz kratku okrjepu zahvalili domaćinima s par darova (tradicionalni drveni sat u obliku logotipa ogranka, monografija o 50 godina ŠG/UŠP Karlovac i monografija Akademije šumarskih znanosti „Poplavne šume u Hrvatskoj“).
Prije ulaska u autobusu uspjeli smo baciti brzi pogled na pogon poznate nikšićke pivovare smještene preko puta hotela gdje smo bili dočekani. Uputili smo se prema glavnom gradu Crne Gore, Podgorici, gradu u dolini rijeke Morače koja na prostoru grada ima pet pritoka. Na ulasku u grad dočekali su nas domaći vodiči, njih dvoje, jer smo bili velika grupa pa smo svugdje imali dvostruko vodstvo. Vožnjom do parkirališta vidjeli smo dio grada koji nam je dočaravao razvoj crnogorske metropole, ali i dio povijesti. Provezli smo se kružnim tokom kojega okružuju moderne zgrade. Grad je bio načičkan državnim zastavama i jumbo plakatima koji su govorili o tisuću godina državnosti (1042. godine formirana je nezavisna država Zeta na teritoriji od Kotora (Cattaro) do Skadra (Shkodër/Scutari) i deset

ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 91     <-- 91 -->        PDF

turski vazal nakon bjekstva iz osmanske vojske, utvrdio se u Kruji koja nikad za njegova vremena nije osvojena, a uspješno je vodio brojne protuturske ratove. Nosio je specifičnu kacigu na čijem se vrhu nalazi kozja glava. Zanimljiv je podatak o 3.000 napisanih knjiga koje govore o Skenderbegu. O njemu je pisao i jedan Karlovčanin, hrvatski prailirac Juraj Matija Šporer u „Kastriota Škenderbeg: tragedija u pet činova“, ali i fra Andrija Kačić Miošić u svome djelu „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ koji je kroz pjesme opisao Skenderbegov život. Danas Skenderbegovi spomenici postoje diljem Europe (London, Geneva, Rim, Bruxelles i Gdansk), ali i u Americi (Michigan).
Nakon zanimljive „šetnje“ kroz albansku povijest došlo je i vrijeme nastavka putovanja prema jugu Albanije. Opet smo mogli vidjeti svu raznolikost života u Albaniji, ostatke staroga i pojavu novoga, modernijega, kako u gradnji kuća i cesta, tako i među pješacima, konjskim i magarećim zapregama, automobilima, prodaji uz samu cestu, ali i opreza u prometu zbog nepostojanja potrebne prometne kulture i pridržavanja propisa. Oko podneva dovezli smo se u

ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 90     <-- 90 -->        PDF

godina obnovljene nezavisnosti (samostalna Crna Gora od 2006. godine). Budući je Podgorica zbog zračnih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu znatno porušena, dobar dio otomanske i stare crnogorske arhitekture je uništen. Nakon rata grad je obnovljen u socijalističkom stilu. U najnovijem razdoblju grad poprima nove vizure te nastaju novi simboli grada. Pokraj nekih od njih smo se provezli kao što su Most Milenijum, viseći most iznad Morače sagrađen 2005. godine, te pravoslavni Saborni hram Isusova uskrs­nuća, čija je gradnja započela 1993. godine i trajala 20 godina. Pješice smo prešli rijeku Moraču i zastali kod ušća rječice Ribnice u Moraču, gdje su ostaci srednjovjekovne utvrde Ribnice i stari kameni most preko Ribnice popularno okupljalište zaljubljenih.
Iza staroga grada nalazi se jedan od starijih dijelova grada, Stara Varoš. Daljnjom šetnjom u Kraljevom parku obišli smo spomenik kralja Nikole I. Petrovića Njegoša (1841. – 1921.), sedmoga i posljednjeg državnog poglavara iz crnogorske dinastije Njegoša, crnogorskog kneza od 1860. do 1910. godine i kralja od 1910. do 1918. godine kada je Kraljevina Crna Gora pripojena Kraljevini Srbiji, koja je ubrzo ujedinjena u Kraljevinu SHS. Preko Trga Republike stigli smo i do Njegoševog parka, smještenog uz lijevu obalu Morače, nasuprot kojega se nalazi Crnogorsko narodno kazalište, na koje je iz parka usmjeren spomenik Petra II. Petrovića Njegoša (1813. – 1851.), crnogorskoga državnog poglavara, vladike i književnika. Crnom Gorom je vladao od 1830. do smrti 1851. godine. U završnom dijelu boravka prošli smo kroz par ulica sa suvenirnicama, kafićima i restoranima. Panoramskom vožnjom pri izlasku iz grada vidjeli smo i Sahat kulu, jedan od starijih simbola grada. Rijedak je primjer arhitekture preostale iz otomanskog razdoblja, a sagrađena je u 18. stoljeću.
Put nas je dalje vodio prema Albaniji s kojom Crna Gora dijeli Skadarsko jezero, najveće jezero na Balkanu, koje se od 1983. godine nalazi u statusu nacionalnog parka, jednoga od pet koliko ih ima u Crnoj Gori. Jezero je od 1989. godine područje od međunarodnog značaja za boravak ptica, a od 1995. godine upisano je na Svjetsku listu močvara od međunarodnog značaja – Ramsarsko područje. Prostire se na površini od 40 tisuća ha s prosječnom dubinom od 5 m. Prolazeći prema jezeru kroz Ćemovsko polje vidjeli smo jedan od najvećih vinograda u Europi koji se prostire na oko 2.310 ha u kojemu se uzgaja 29 sorti grožđa, a najpoznatije sorte su vranac (dvije trećine vinograda) i krstač.
Prelaskom albanske granice ušli smo u zemlju kontrasta i raznolikosti, zemlju s brojnim bunkerima vidljivim uz cestu, s mnogo benzinskih pumpi i autopraonica, zaprežnih vozila s konjima i magarcima, ali i mercedesa svih generacija istovremeno na cesti, tržnica uz cestu, divlje gradnje, novosagrađenih kuća i spremišta vode valjda na svakoj kući zbog, kako su nam rekli nedovoljno izgrađene vodovodne infrastrukture, pa je potrebno sakupljati i kišnicu.
Albanija (na albanskom Shqipëria, što znači Zemlja orlova) je država s površinom od 28.748 km2. Pretežito je brdska i planinska zemlja, ali izlazi na dva mora Jadransko i Jonsko. Državu nastanjuje oko 2,8 milijuna stanovnika, od kojih je 95 % Albanaca koji se sami nazivaju Šiptari. Van Albanije u susjednim zemljama žive brojni Albanci, ali postoji i brojna emigracija diljem svijeta koja financijski pomaže rodbinu u domovini. Smatra se jednom od najnerazvijenijih država Europe. Iako je država dugo živjela u samoizolaciji, u vrijeme komunističkog režima od 1944. do 1990. godine, i s gospodarskim problemima nakon prelaska u kapitalizam, znakovi gospodarskog razvoja se vide kao i optimizam među ljudima. Ipak, stanovništvo se nakon 1990. godine znatno smanjilo iseljavanjem, ali se promijenila i unutarnja struktura preseljavanjem stanovništva u gradove tako da sela ostaju pusta. Službeni jezik je albanski, koji pripada indoeuropskim jezicima i nema utvrđenih bližih srodnika te sam za sebe, poput armenskoga ili grčkoga, tvori posebnu granu unutar indoeuropske porodice.
Dan je završio dolaskom u grad Kruja, nekadašnju albansku prijestolnicu i grad legendarnoga albanskog borca Skenderbega. Prije samog dolaska još jednom smo se uvjerili u kontrastnost Albanije budući smo u gradu Fushë-Krujë, smještenom na putu prema gradu Kruja, krivo skrenuli i nabasali u ulicu paralelnu s glavnom gdje smo osjetili svu neudobnost vožnje po neuređenoj makadamskoj cesti punoj rupa. Kad smo stigli pred hotel osjećali smo se kao u Americi, jer se, iako smo kasno stigli što je bila posljedica kašnjenja još na dolasku u Crnu Goru, oko nas razletjelo osoblje hotela uzevši nam prtljagu koja je brzinski završila po sobama. No, to nije bio kraj, budući su nas domaćini vrlo ugodno iznenadili i dalje ukusnim i obilnom obrokom, punom albanskih specijaliteta, kao i osamdeset minutnim folklornim programom uz večeru. Puni dojmova otišli smo na spavanje.
Ujutro sa svitanjem spoznali smo gdje smo stigli pa smo mogli pogledati hotel izvana koji je zapravo još u izgradnji, ali fascinirao nas je entuzijazam s kojim je osoblje radilo svoj posao. Dopodne smo proveli u obilasku stare tvrđave Kruja iznad grada, poznate i kao „Orlovo gnijezdo“, koja je pretvorena u Skenderbegov muzej otvoren 1982. godine, ali i muzej albanske povijesti.
U sklopu tvrđave pregledali smo i Etnografski muzej smješten u obnovljenoj kući iz otomanskog doba. U dolasku i povratku prošli smo kroz ulicu (bazar) koja podsjeća na sarajevsku Baščaršiju i mostarski Kujundžiluk s mnoštvom suvenira.
Skenderbeg, povijesni je nadimak albanskoga junaka Gjergja Kastriotija (danas taj naziv nosi naftna kompanija u Albaniji) i kneza Albanije, koji je postao narodnim junakom braneći svoju državu od Osmanlija. Rodio se u Kruji 1405. godine i poživio do 1468. godine. Iako je prvobitno bio

ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 92     <-- 92 -->        PDF

Tiranu, glavni grad države. Grad su osnovale Osmanlije 1614. godine, a prije toga na području grada postojalo je više manjih naselja. Glavnim gradom Albanije postala je 1920. godine. Ubrzanim razvojem, nakon pada komunizma devedesetih godina prošloga stoljeća, broj stanovnika naglo je rastao doseljavanjem te grad s okolicom broji oko šesto tisuća stanovnika. Danas se na ulicama vidi mnogo mladih moderno odjevenih, dok se jako rijetko uočavaju građani tradicionalno ili vjerski obučeni. U komunističkom razdoblju sve religije su bile zabranjene.
Pješački obilazak započeli smo na središnjem Skenderbegovom trgu nasuprot Nacionalnom povijesnom muzeju oslikanom mozaikom koji predstavlja albansku povijest. Tu se nalazi i povijesna Ethembegova džamija, kula sa satom, državna opera i u središtu trga spomenik Skenderbega na konju.
Nakon kraće šetnje stali smo kod bivšeg muzeja Envera Hoxhe, otvorenog 1988. godine i posvećenog njegovoj ostavštini. Od 1991. godine zgrada služi kao konferencijski centar i izložbeni prostor, a poznata je pod nazivom Piramida Tirana. S druge strane ulice vidjeli smo biste braće Frashëri (Abdyl, Naim i Sami) koji su u drugoj polovici 19. stoljeća pomogli razvoju albanske nacionalne svijesti, a bili su i poznati albanski književnici. Posebno je značajan najstariji brat Abdyl kao nositelj albanskog narodnog preporoda. Sljedeća postaja bio je Memorijal komunističke izolacije gdje su u parku postavljeni fragment srušenoga berlinskog zida i jedan albanski bunker kao podsjetnik na razdoblje komunističke izolacije od ostatka svijeta. Nakon odmora i ručka čekali su nas kolege albanski šumari da nam prezentiraju albansko šumarstvo.
Arjol Lila, šumarski savjetnik u Nacionalnom savezu općinskih šuma i pašnjaka Albanije (National Federation of Communal Forests and Pastures of Albania, skraćeno NFCFP), održao je vrlo zanimljivu polusatnu prezentaciju o povijesti te sadašnjosti šuma i šumarstva Albanije. Savez je osnovan 2006. godine kao neprofitna i nevladina organizacija. Brine o interesima 600 tisuća korisnika šuma i pašnjaka koji su udruženi u 250 udruga na lokalnoj razini pod kojima je 70 % šumskih površina države. Unutar saveza postoji 11 regionalnih saveza korisnika općinskih šuma i pašnjaka. Promoviraju vrijednosti održivog upravljanja šumama i pašnjacima te priznavanje korisničkih i vlasničkih prava.
Pod šumama i pašnjacima, koji su uglavnom smješteni u brdskom i planinskom području, klasificirano je 60 % površine Albanije. Kako oko 56 % stanovništva živi u ruralnom području, oni su jako ovisni o potrebi za ogrjevnim drvom.
Povijest šumarstva Albanije prikazana nam je kroz četiri razdoblja: prvo razdoblje od 7. stoljeća do neovisnosti Albanije 1912. godine, drugo razdoblje od neovisnosti 1912. godine do početka komunizma 1945. godine, treće razdoblje komunističke vladavine od 1945. do 1990. godine i četvrto razdoblje nakon 1990. godine.
Razvoj seljačkih zajednica (općina) potječe iz razdoblja Bizantskog carstva od 7. stoljeća. Slobodni seljaci stvorili su zajednice koje su posjedovale šume i pašnjake. Te su zajednice priznate kao administrativne i proračunske jedinice. U vrijeme Bizantskog carstva te zajednice nikad nisu opozvane. Prva pravila za ove zajednice opisana su između ostaloga u zbirci albanskoga običajnog prava „Kanon Leke Dukađinija“ iz 15. stoljeća. Šumskim zakonom Otomanskog carstva iz 1870. godine sve su šume proglašene državnom imovinom, ali to se u praksi baš nije poštivalo, pogotovo u sjevernom dijelu današnje Albanije. Tako su šumske zajednice temeljene na običajnom pravu opstale do proglašenja neovisnosti Albanije 1912. godine. U vrijeme poštivanja kanonskog prava šume i pašnjaci korišteni su samo za potrebe mještana i nije bilo devastacije prirodnih resursa. Prvi albanski zakon o šumama i pašnjacima donesen je 1923. godine. Pokušao je spojiti lokalnu tradiciju s najboljim iskustvima drugih zemalja. Priznao je tri vrste vlasništva nad šumama: privatno, općinsko i državno. Kao posljedica otomanskog zakonodavstva stanje vlasničkih odnosa nad svih 1.390 tisuća ha šuma 1934. godine bilo je sljedeće: privatne šume 63 tisuće ha (4 %), državne šume 927 tisuća ha (67 %) i šumsko zemljište 400 tisuća ha (29 %), dok općinskih šuma nije bilo. Zakon je zabranio prenamjenu šuma u poljoprivredne kulture, osim ako nije dokazana znatna financijska korist. Privatne šume su imale čuvare i u njih se nije smjelo ući kao ni koristiti sporedne šumske proizvode bez dozvole. U razdoblju od 1940. do 1945. godine struktura vlasništva nad 1.379 tisuća ha svih šuma se nešto promijenila: privatne šume 63 tisuće ha (5 %), državne šume 1.050 tisuća ha (76 %) i šumsko zemljište 250 tisuća ha (18 %), ali i općinske šume na 16 tisuća ha (1 %). Nakon 1945. godine s komunističkom vladavinom dolazi do nacionalizacije sve privatne svojine pa i šuma. Mali dijelovi šuma koji su ostali u privatnom vlasništvu oduzeti su 1966. godine, a 1976. godine sva zemljišta, među njima i šumska, proglašena su državnom imovinom. U tom razdoblju od 1945. do 1990. godine poljoprivrednom politikom se uništilo mnoge vrijedne šume u planinskim i močvarnim područjima prenamjenom zemljišta u poljoprivredne kulture, što se vrlo brzo pokazalo neprikladnim zbog nepogodnih uvjeta za poljoprivrednu proizvodnju koja se nakon dvije-tri godine napustila. Tada je stradala i većina nekadašnjih privatnih šuma, jer ljudi nisu imali interesa čuvati državnu imovinu. Nakon 1990. godine nastupa prijelazno razdoblje prema slobodnom tržišnom gospodarstvu. Zakon o šumama iz 1992. godine opet je priznao privatno, općinsko i državno vlasništvo nad šumama. Privatne šume su prepoznate kao baština. Jednim drugim zakonom iz 1993. godine omogućen je povrat pašnjaka, livada, šuma, poljoprivrednog i šumskog zemljišta bivšim vlasnicima i njihovim nasljednicima.
Ove promjene dale su sljedeće stanje šumskoga i pašnjačkog fonda u 2014. godini: 1.053 tisuće ha šuma (60 %), 478

ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 93     <-- 93 -->        PDF

tisuća ha pašnjaka (27 %), 26 tisuća ha šumskog zemljišta (2 %) i 185 tisuća ha neproduktivnog zemljišta (11 %) što daje ukupno 1.742 tisuće ha. Državne šume se prostiru na 501 tisuću ha (47 %), općinske šume na 523 tisuće ha (50 %) i privatne šume na 29 tisuća ha (3 %). Ukupna drvna zaliha šuma iznosi 76 milijuna m3, od čega je u državnim šumama 52 milijuna m3 (68 %), u općinskim šumama 21 milijun m3 (28 %) i u privatnim šumama 3 milijuna m3 (4 %). Visoke šume se prostiru na 379 tisuća ha (36 %) s drvnom zalihom od 43 milijuna m3 (57 %), panjače na 296 tisuća ha (28 %) s drvnom zalihom od 29 milijuna m3 (38 %) i šikare na 378 tisuća ha (36 %) s drvnom zalihom od 4 milijuna m3 (5 %). Crnogorične šume (crni bor, obična jela i druga crnogorica) prostiru se na 175 tisuća ha s drvnom zalihom od 16,1 milijun m3, bjelogorične šume (obična bukva, hrastovi, topole i druga bjelogorica) na 609 tisuća ha s drvnom zalihom od 52,9 milijuna m3 i grmlje (bijeli grab, planika i drugo grmlje) na 269 tisuća ha s drvnom zalihom od 7,1 milijun m3. Najrasprostranjenije vrste drveća su obična bukva (44 % drvne zalihe), hrastovi (20 %), obični bor (12 %), obična jela (4 %), bijeli grab (4 %) i planika (4 %).
Dobna struktura visokih šuma po površini je sljedeća: do 20 godina starosti 10 %, 21-40 godina 22 %, 41-80 godina 33 % i preko 80 godina 35 %. Podjela dobne strukture panjača po površini je: do 10 godina starosti 26 %, 11-20 godina 47 %, 21-40 godina 20 % i preko 40 godina 6 %. Dobna struktura površina pod šikarama je sljedeća: do 10 godina starosti 24 %, 11-20 godina 46 % i preko 20 godina 30 %. Proizvodne šume nalaze se na 853 tisuće ha (82 % svih šuma) od čega su visoke šume na 371 tisuću ha (36 %), panjače na 273 tisuće ha (26 %) i šikare na 209 tisuća ha (20 %), a zaštitne šuma na 188 tisuća ha (18%), od čega visoke šume na 81 tisuću ha (8 %), panjače na 64 tisuće ha (6 %) i šikare na 43 tisuća ha (4 %).
Mogući godišnji etat na razini države iznosi 1,2 milijuna m3: 675 tisuća m3 u visokim šumama, 462 tisuće m3 u panjačama i 15 tisuća m3 u šikarama.
Sektor šumarstva pripada u nadležnost Ministarstva zaštite okoliša s Upravom za šumarsku politiku. Nadzor nad šumama provode Nacionalna inspekcija zaštite okoliša, šume i vode s 12 regionalnih podružnica, Nacionalna agencija za okoliš (samo na središnjoj razini) i Nacionalna agencija za zaštićena područja s 12 regionalnih podružnica. Šumarska služba je organizirana u 61 općini koliko ih i ima na području države.
Zbog lošeg stanja šuma od 2016. godine na snazi je desetogodišnji moratorij na sječu šuma za trgovačke namjene. Također je na snazi i moratorij za zabranu lova od 2013. godine za razdoblje od tri godine, a proširit će se i za sljedećih pet godina do 2021. godine. Strategija razvoja šumarstva i paše u Albaniji izrađena je za razdoblje 2005.-2025. godine. Trenutno je u izradi novi zakon o šumama i pašnjacima.
Zaštićena područja prirode nalaze se na 478 tisuća ha. Pod zaštitom se nalaze 2 stroga rezervata, 15 nacionalnih parkova, 24 parka prirode i posebna rezervata, 750 spomenika prirode, 5 značajnih krajobraza i 4 zaštićena područja upravljanja resursima.
U Albaniji obitavaju sljedeće divlje životinje: obični zec, lisica, kuna zlatica, vuk, divlja svinja, divokoza, srna, kuna bjelica, jazavac, vidra, medvjed, čagalj, ris i divlja mačka, a od ptica: jarebica kamenjarka, trčka, tetrijeb i dalmatinski pelikan.
Nakon zaista iscrpne i zanimljive prezentacije zahvalili smo se domaćinima s nekoliko darova (drveni sat ogranka, monografija o 50 godina ŠG/UŠP Karlovac te monografija Akademije šumarskih znanosti „Šume hrvatskog Sredozemlja“).
Domaćini su nas počastili pićem, ali i svježim i suhim voćem te smo u kraćem neformalnom razgovoru završili naš posjet albanskim šumarima.
Put nas je dalje vodio prema jugu, do grada Berata u središnjem dijelu Albanije. U vožnji smo i dalje uočavali svu raznolikost i kontrasnost ove države, a novina su bile velike brežuljkaste površine zasađene maslinama.
U popodnevnim satima stigli smo u Berat poznat pod nazivom „Grad tisuću prozora“, zahvaljujući mnogobrojnim prozorima starih kuća karakterističnoga lokalnog stila s jako dobro očuvanom otomanskom arhitekturom.
Smatra se jednim od najljepših gradova na Balkanu. Naziv grada je nastao turskim preuzimanjem starijega srednjovjekovnog naziva grada Bel(i)grad. Grad je smješten na rijeci Osum, a ispod planine Tomori na kojoj se nalazi tvrđava iz 13. stoljeća. Zbog svoje jedinstvene i bogate arhitekture 1961. godine proglašen je albanskim „gradom-muzejom“. Od 2008. godine nalazi se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Nastao je na mjestu starogrčke

ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 94     <-- 94 -->        PDF

utvrde iz 6. st. pr. Kr. Pod osmanskom vlašću bio je od sredine 15. stoljeća do početka 20. stoljeća. Danas broji oko 70 tisuća stanovnika. Grad je poznat i po tome što je u njemu od listopada 1944. godine, uspostavom privremene komunističke vlade od strane Antifašističkoga narodnog vijeća Albanije, počela dugogodišnja diktatura Envera Hoxhe sve do njegove smrti 1985. godine. Nakon šetnje uskim vijugavim uličicama završili smo u restoranu gdje smo večerali albanske specijalitete. Dan je završio noćenjem u novom modernom hotelu na rubu grada.
Treći dan krenuli smo natrag prema sjeveru vozeći se cestama kojima smo prošli prethodna dva dana, tako da smo mogli utvrditi gradivo iz viđenoga u pretežno nizinskom zapadnom dijelu Albanije okrenutom prema Jadranskom moru. Na brdima koja su se putem nizala mogli smo vidjeti tragove erozije nastale zbog totalne sječe šumske vegetacije. Stigli smo do albanskog grada Skadra, koji se smatra najstarijim i povijesno najvažnijim gradom Albanije, a nalazi se na obali Skadarskog jezera i blizu sutoka rijeka Drima i Bojane, dvadesetak kilometara od Jadranskog mora. Osnovan je u 4. st. pr. Kr. Nakon glavnog grada Tirane najmnogoljudniji je albanski grad s oko 100 tisuća stanovnika. Glavna znamenitost je tvrđava Rozafa, koja vuče porijeklo još iz ilirskog doba iz 3. st. pr. Kr,, a nazvana je po ženi za koju legenda kaže da je bila uzidana u zidine tvrđave. Tvrđavu smo vidjeli samo prilikom vožnje prema gradu, a vidljivo je da svojim položajem dominira daleko nad okolicom. Skadar je u različitim razdobljima bio glavni grad Ilirskoga kraljevstva (pod ilirskim vladarima kraljem Agronom i kraljicom Teutom), Dukljanskoga Kraljevstva i Zetske države, ali i turskog vilajeta, sandžaka i pašaluka kroz skoro polustoljetnu osmansku vladavinu. Prve albanske novine i časopisi tiskani su u Skadru. Danas je grad sveučilišni, ekonomski, tranzitni i kulturni centar.
Skadar je poznato višereligijsko mjesto, a katolički je centar Albanije. U centru grada na malom razmaku nalaze se različiti vjerski objekti: džamija, pravoslavna crkva i katolička franjevačka crkva Sv. Franje. Središnje gradske ulice su lijepo uređene s puno kafića i trgovina, a isto tako lijepo su uređene i okolne zelene površine.
U središtu se nalazi i spomenik Majci Terezi (Agnes Gonxha Bojaxhiu), katoličkoj svetici, redovnici albanskoga podrijetla te indijskog državljanstva, na kojemu je prikazana prekriženih ruku na prsima kao simbol svoje katoličke vjere. Iako je Majka Tereza rođena u makedonskom glavnom gradu Skoplju, preko oca vuče porijeklo iz ovoga grada.
U gradu se nalazi jedan poseban muzej posvećen fotografiji pod nazivom Nacionalni muzej fotografije Marubi. Talijanska obitelj Marubi na čelu s fotografom, arhitektom, slikarom i kiparom Pietrom bila je pionir fotografije u Albaniji. Iza sebe je ostavila preko 150.000 fotografija iz razdoblja albanske borbe za neovisnost, kao i slike života u albanskim gradovima na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Fotografije su sačuvane u muzejskom prostoru u Skadru gdje su tri generacije obitelji Marubi fotografirale.

ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 95     <-- 95 -->        PDF

Kolekcija negativa se nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Najstarije fotografije datiraju iz 1858. godine.
Završivši obilazak Skadra krenuli smo prema Crnoj Gori i dan završili smještajem u Budvi, gdje su također bili radovi na cestama kao i prvi dan puta prema Nikšiću.
Četvrtog dana krenuli smo u staru crnogorsku prijestolnicu Cetinje, smještenu u Cetinjskom polju na 672 mnv u podnožju planine Lovćen. Putem su nas opet pratili zastoji zbog izgradnje novih širih cesta. Cetinje je osnovao 1482. godine crnogorski vladar Ivan Crnojević. Izgradnjom manastira 1484. godine, u koji se ubrzo preselio i zetski (poslije crnogorski) metropolit, grad je postao političko, vjersko i kulturno središte Crne Gore. Nakon priznanja samostalnosti Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878. godine Cetinje je sve do 1947. godine bio crnogorski glavni grad. Ustavom

ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 98     <-- 98 -->        PDF


ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 96     <-- 96 -->        PDF

iz 1992. godine Cetinje je proglašeno prijestolnicom Crne Gore. U grad je premještena rezidencija predsjednika Crne Gore i Ministarstvo kulture, a u njemu se održavaju prve sjednice proljetnog i jesenskog zasjedanja crnogorske skupštine. Ima oko 15 tisuća stanovnika. Grad je pun kulturno-povijesnih znamenitosti od kojih smo se posjetili Muzej kralja Nikole, koji sa svojim eksponatima izgleda kao zamrznut u vremenu djelovanja kralja Nikole I. Petrovića do 1916. godine, kada je morao izbjeći zbog okupacije Crne Gore od strane Austro-Ugarske monarhije.
Uz dio najbližih kulturno-povijesnih znamenitosti samo smo prošetali te malo zastali (spomenik osnivaču grada Ivanu Crnojeviću, Njegošev muzej Biljarda – nekadašnji dvorac, arheološki lokalitet Ćipur s Dvorskom crkvom u koju su 1989. godine preneseni posmrtni ostaci kralja Nikole I. Petrovića i njegove supruge kraljice Milene, katolička crkva Sv. Antuna i manastir sv. Petra Cetinjskoga). Kroz prozor Njegoševog muzeja mogli smo vidjeti i reljefnu kartu Crne Gore koja je napravljena 1916./17. za austro-ugarske okupacije u mjerilu 1:10.000. Izrađena je za potrebe austro-ugarske vojske i osim današnjeg područja Crne Gore prikazuje i okolne države. Karta je 1948. godine proglašena spomenikom kulture (kulturnim dobrom). U gradu je mnogo zgrada bivših poslanstava: ruskog, francuskog, austrougarskog, engleskog, turskog i talijanskog, koje danas imaju drugu namjenu. U Cetinju je radila i prva crnogorska tiskara od 1492. do 1496. godine.
Nastavili smo put do Ivanovih Korita, izletišta u srcu Nacionalnog parka Lovćen. Izvor s Ivanovih Korita opjevan je u pjesmi, a mi smo iskoristili priliku da se napijemo ledene vode s izvora. Odatle smo se uputili prema veličanstvenom Njegoševom mauzoleju na jednom od lovćenskih vrhova, Jezerskom vrhu (1.657 mnv). Do vrha smo morali pješačiti prvo asfaltnom cestom, a onda preko 461 stepenice. Nagrada za trud bio nam je predivan pogled na čitavu Crnu Goru, tako da smo mogli dogledati i more u bokokotorskom zaljevu, a u ostalim smjerovima razne crnogorske gorske masive. Vidljivo je i Njeguško polje sa selom Njeguši, odakle je potekla vladarska dinastija Petrović Njegoš.
U mauzoleju je sahranjen najveći crnogorski vladar i književnik, Petar II. Petrović Njegoš. Kapelica, u kojoj je sahranjen 1855. godine napravljena je za njegova života, ali je uništena u Prvom svjetskom ratu. Obnovljena je 1925. godine od strane jugoslavenskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Mauzolej izrađen po arhitektonskom rješenju poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića otvoren je 1974. godine. Inače Lovćen je puno više od planine za Crnogorce, prava mitska planina.
Glavna karakteristika Nacionalnog parka Lovćen je izrazita visinska raščlanjenost s pet vegetacijskih pojaseva i u okviru njih 10 zajednica potencijalne prirodne vegetacije. Šumska vegetacija zauzima 70 % ukupne površine parka, a dijeli se na šikare i niske šume crnog graba, šume bukve i šume bora munike. Preostala vegetacija pripada pašnjačkim kamenjarima. Flora Lovćena sastoji se od 1.300 biljnih vrsta, među kojima je velik broj endema, ali i rijetkih biljaka, ljekovitog, aromatičnog, medonosnog i dekorativnog bilja.
Nakon spuštanja s vrha vožnju smo završili na morskoj razini, opet u Budvi gdje smo mogli samostalno istraživati prošlost i sadašnjost grada poznatog kao jednog od najstarijih naselja na Jadranu, dok je danas metropola crnogorskog turizma. Grad s oko 11 tisuća stanovnika znatno se preobrazio izgradnjom turističke infrastrukture, tako da stari dio grada – utvrda na poluotoku izgleda malo skriven iza blještavila modernoga. Vidljiv je velik utjecaj ruskoga kapitala, a dosta se može čuti i ruski jezik među turistima,

ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 97     <-- 97 -->        PDF

ali i među prodavačima. U blizini grada nalazi se i otok Sv. Stefan, danas pretvoren u poluotok-hotel s najluksuznijom turističkom ponudom. Noćni život je dosta razvijen s raznolikom ponudom za razne ukuse.
Posljednjeg dana ekskurzije, 29. svibnja 2016., na rasporedu je bio obilazak Boke kotorske, jednog od najljepših zaljeva svijeta, kojega čine zapravo dva uzdužna zaljeva: toplansko-tivatski i risansko-kotorski. Naziv Boka vjerojatno potječe od talijanske riječi bocca (usta, otvor), a nastavak kotorski po gradu Kotoru. U Hrvatskoj ovaj zaljev se naziva i Zaljev hrvatskih svetaca zbog hrvatskih svetaca i blaženika, sv. Leopolda Bogdana Mandića, bl. Ozane Kotorske i bl. Gracije iz Mula, podrijetlom s toga područja.
Prvo smo stali u Kotoru, gradu trgovaca i moreplovaca nastalom u 3. st. pr. Kr., koji je zbog svoje srednjovjekovne arhitekture i brojnih spomenika 1979. godine uvršten na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Već samim dolaskom na parkiralište uz rijeku Škurdu bili smo oduševljeni pogledom na stare zidine, kako u nizinskom dijelu uz rijeku i more, tako i onima koje opasavaju grad po strmim stijenama. U grad smo ušli kroz Vrata od mora te započeli razgledavanje znamenitosti na Trgu od oružja, najvećem i najljepšem gradskom trgu. Saznali smo da u gradu ima dosta figurativnih, ali jako praktičnih naziva trgova i pjaca, poput trga od brašna i drva ili pjaca od mlijeka, salate, kina i zatvora, po čemu se odmah zna gdje se što nalazi ili gdje se što prodaje. U biti stara gradska jezgra je sastavljena od većih i manjih trgova povezanih kratkim, uskim i krivudavim ulicama. Na Trgu od oružja nalaze se toranj sa satom i piramida, zapravo stari stup srama, koji datiraju s početka 17. stoljeća. Nasuprot toga, u zgradi nekadašnje kule gradske straže od 18. do 20. stoljeća, smješten je Generalni konzulat Republike Hrvatske. Inače važnost Hrvata kroz povijest Kotora, kao i čitave Boke kotorske je velika. Danas, iako su brojnošću puno manje zastupljeni nego do početka 20. stoljeća, svojim djelovanjem znatno doprinose kulturnoj baštini. U Kotoru djeluje Hrvatsko građansko društvo Crne Gore – Kotor, koje se bavi izdavanjem knjiga iz područja kulture i povijesti pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori. Bokeljska mornarica je stara hrvatska zadruga iz Boke kotorske koja ima pisani statut još iz 1463. godine.
Šetnjom kroz grad razgledali smo mnoge stare kamene palače koje datiraju od 13. do 18. stoljeća. U gradu se nalaze brojne značajne sakralne građevine od kojih smo neke i obišli. Najznačajnija je katolička katedrala Sv. Tripuna smještena na istoimenom trgu, sveca zaštitnika grada čije su relikvije 809. godine donesene iz Carigrada. Gradnja katedrale započela je još 1166. godine. Na trgu Sv. Luke nalaze se crkva Sv. Luke iz 1195. godine i srpska pravoslavna crkva Sv. Nikole. Iz doba romanike, 1221. godina, očuvana je i crkva Sv. Marije Collegiate, smještena blizu Sjevernih vrata tvrđave. U crkvi se nalazi sarkofag bl. Ozane Kotorske, rad hrvatskog kipara Augusta Augustinčića, a prizori iz njena života prikazani su reljefno na brončanim dvokrilnim ulaznim vratima, rad također hrvatskog kipara Vaska Lipovca. Obilazak grada nastavili smo dijelom kotorskih zidina, a poslije dodatnim istraživanjem uskih uličica i trgova u kojima je po brojnim suvenirnicama bilo vidljivo da je Kotor pravo turističko mjesto. Grad nije tako mnogoljudan i broji nešto preko tisuću stanovnika, dok u općini Kotor živi oko 23 tisuće stanovnika.
Zatim smo se uputili cestom dublje u bokokotorski zaljev. Vijugavom cestom uz more imali smo dobar pogled na zaljev, a na putu smo vidjeli stari grad Perast, peraško svetište

ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 99     <-- 99 -->        PDF

Gospe od Škrpjela na umjetno podignutom otočiću nastalom nasipanjem početne hridi (škrpjela) u razdoblju od 250 godina te crkvu i samostan Sv. Đorđa na istoimenom otočiću nedaleko Gospe od Škrpjela.
Zastali smo u Risnu, najstarijem gradu Boke koji je bio obrtnički, pomorski i trgovački centar ilirske države, a tu smo obišli rimske mozaike iz 2. stoljeća. Nastavili smo naše putovanje zaljevom te smo prošli najuži dio zaljeva, tjesnac Verige širine oko 300 m. Tjesnac je prozvan po lancima (verigama) kojima su u srednjem vijeku priječeni prolasci neprijateljskim brodovima prema unutarnjem dijelu zaljeva i gradu Kotoru. Na području tjesnaca nalaze se dvije stare katoličke crkvice, Gospe od Snijega i Gospe od Anđela.
Završna destinacija bio je Herceg Novi, rodni grad Sv. Leopolda Bogdana Mandića čije smo relikvije vidjeli u crkvi sv. Leopolda i župnoj crkvi Sv. Jeronima. Grad je smješten između najviše planine dinarskog masiva, Orjena (1.895 mnv) i ulaza u bokokotorski zaljev. Dosta nas se sjetilo kako smo u školi učili o mjestu s najviše padalina u nekadašnjoj državi, ali i u Europi, a to su upravo Crkvice na Orjenu (prosječno blizu 5.000 mm, a povremeno i do 8.000 mm). Iz grada se vidi hrvatski granični poluotok Prevlaka s rtom Oštro, odakle počinje bokokotorski zaljev. Grad je pod nazivom Novi osnovao bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić 1382. godine. Nakon što se u grad pred Osmanlijama skrio hercegovački plemić herceg Stjepan Vukčić Kosača, koji je u njemu i umro 1466. godine, grad se po njemu prozvao Herceg Novi. Broj stanovnika u gradu je oko 13 tisuća.
Obilaskom Herceg Novoga završio je naš sadržajni program ekskurzije na kojoj smo posjetili četiri albanska grada, sedam crnogorskih te vidjeli dva nacionalna parka, Skadarsko jezero i Lovćen. Umorni, ali zadovoljni doživljenim krenuli smo prema Hrvatskoj i svojim domovima, gdje smo i stigli u noćnim satima.