DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 92     <-- 92 -->        PDF

Tiranu, glavni grad države. Grad su osnovale Osmanlije 1614. godine, a prije toga na području grada postojalo je više manjih naselja. Glavnim gradom Albanije postala je 1920. godine. Ubrzanim razvojem, nakon pada komunizma devedesetih godina prošloga stoljeća, broj stanovnika naglo je rastao doseljavanjem te grad s okolicom broji oko šesto tisuća stanovnika. Danas se na ulicama vidi mnogo mladih moderno odjevenih, dok se jako rijetko uočavaju građani tradicionalno ili vjerski obučeni. U komunističkom razdoblju sve religije su bile zabranjene.
Pješački obilazak započeli smo na središnjem Skenderbegovom trgu nasuprot Nacionalnom povijesnom muzeju oslikanom mozaikom koji predstavlja albansku povijest. Tu se nalazi i povijesna Ethembegova džamija, kula sa satom, državna opera i u središtu trga spomenik Skenderbega na konju.
Nakon kraće šetnje stali smo kod bivšeg muzeja Envera Hoxhe, otvorenog 1988. godine i posvećenog njegovoj ostavštini. Od 1991. godine zgrada služi kao konferencijski centar i izložbeni prostor, a poznata je pod nazivom Piramida Tirana. S druge strane ulice vidjeli smo biste braće Frashëri (Abdyl, Naim i Sami) koji su u drugoj polovici 19. stoljeća pomogli razvoju albanske nacionalne svijesti, a bili su i poznati albanski književnici. Posebno je značajan najstariji brat Abdyl kao nositelj albanskog narodnog preporoda. Sljedeća postaja bio je Memorijal komunističke izolacije gdje su u parku postavljeni fragment srušenoga berlinskog zida i jedan albanski bunker kao podsjetnik na razdoblje komunističke izolacije od ostatka svijeta. Nakon odmora i ručka čekali su nas kolege albanski šumari da nam prezentiraju albansko šumarstvo.
Arjol Lila, šumarski savjetnik u Nacionalnom savezu općinskih šuma i pašnjaka Albanije (National Federation of Communal Forests and Pastures of Albania, skraćeno NFCFP), održao je vrlo zanimljivu polusatnu prezentaciju o povijesti te sadašnjosti šuma i šumarstva Albanije. Savez je osnovan 2006. godine kao neprofitna i nevladina organizacija. Brine o interesima 600 tisuća korisnika šuma i pašnjaka koji su udruženi u 250 udruga na lokalnoj razini pod kojima je 70 % šumskih površina države. Unutar saveza postoji 11 regionalnih saveza korisnika općinskih šuma i pašnjaka. Promoviraju vrijednosti održivog upravljanja šumama i pašnjacima te priznavanje korisničkih i vlasničkih prava.
Pod šumama i pašnjacima, koji su uglavnom smješteni u brdskom i planinskom području, klasificirano je 60 % površine Albanije. Kako oko 56 % stanovništva živi u ruralnom području, oni su jako ovisni o potrebi za ogrjevnim drvom.
Povijest šumarstva Albanije prikazana nam je kroz četiri razdoblja: prvo razdoblje od 7. stoljeća do neovisnosti Albanije 1912. godine, drugo razdoblje od neovisnosti 1912. godine do početka komunizma 1945. godine, treće razdoblje komunističke vladavine od 1945. do 1990. godine i četvrto razdoblje nakon 1990. godine.
Razvoj seljačkih zajednica (općina) potječe iz razdoblja Bizantskog carstva od 7. stoljeća. Slobodni seljaci stvorili su zajednice koje su posjedovale šume i pašnjake. Te su zajednice priznate kao administrativne i proračunske jedinice. U vrijeme Bizantskog carstva te zajednice nikad nisu opozvane. Prva pravila za ove zajednice opisana su između ostaloga u zbirci albanskoga običajnog prava „Kanon Leke Dukađinija“ iz 15. stoljeća. Šumskim zakonom Otomanskog carstva iz 1870. godine sve su šume proglašene državnom imovinom, ali to se u praksi baš nije poštivalo, pogotovo u sjevernom dijelu današnje Albanije. Tako su šumske zajednice temeljene na običajnom pravu opstale do proglašenja neovisnosti Albanije 1912. godine. U vrijeme poštivanja kanonskog prava šume i pašnjaci korišteni su samo za potrebe mještana i nije bilo devastacije prirodnih resursa. Prvi albanski zakon o šumama i pašnjacima donesen je 1923. godine. Pokušao je spojiti lokalnu tradiciju s najboljim iskustvima drugih zemalja. Priznao je tri vrste vlasništva nad šumama: privatno, općinsko i državno. Kao posljedica otomanskog zakonodavstva stanje vlasničkih odnosa nad svih 1.390 tisuća ha šuma 1934. godine bilo je sljedeće: privatne šume 63 tisuće ha (4 %), državne šume 927 tisuća ha (67 %) i šumsko zemljište 400 tisuća ha (29 %), dok općinskih šuma nije bilo. Zakon je zabranio prenamjenu šuma u poljoprivredne kulture, osim ako nije dokazana znatna financijska korist. Privatne šume su imale čuvare i u njih se nije smjelo ući kao ni koristiti sporedne šumske proizvode bez dozvole. U razdoblju od 1940. do 1945. godine struktura vlasništva nad 1.379 tisuća ha svih šuma se nešto promijenila: privatne šume 63 tisuće ha (5 %), državne šume 1.050 tisuća ha (76 %) i šumsko zemljište 250 tisuća ha (18 %), ali i općinske šume na 16 tisuća ha (1 %). Nakon 1945. godine s komunističkom vladavinom dolazi do nacionalizacije sve privatne svojine pa i šuma. Mali dijelovi šuma koji su ostali u privatnom vlasništvu oduzeti su 1966. godine, a 1976. godine sva zemljišta, među njima i šumska, proglašena su državnom imovinom. U tom razdoblju od 1945. do 1990. godine poljoprivrednom politikom se uništilo mnoge vrijedne šume u planinskim i močvarnim područjima prenamjenom zemljišta u poljoprivredne kulture, što se vrlo brzo pokazalo neprikladnim zbog nepogodnih uvjeta za poljoprivrednu proizvodnju koja se nakon dvije-tri godine napustila. Tada je stradala i većina nekadašnjih privatnih šuma, jer ljudi nisu imali interesa čuvati državnu imovinu. Nakon 1990. godine nastupa prijelazno razdoblje prema slobodnom tržišnom gospodarstvu. Zakon o šumama iz 1992. godine opet je priznao privatno, općinsko i državno vlasništvo nad šumama. Privatne šume su prepoznate kao baština. Jednim drugim zakonom iz 1993. godine omogućen je povrat pašnjaka, livada, šuma, poljoprivrednog i šumskog zemljišta bivšim vlasnicima i njihovim nasljednicima.
Ove promjene dale su sljedeće stanje šumskoga i pašnjačkog fonda u 2014. godini: 1.053 tisuće ha šuma (60 %), 478