DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2017 str. 112     <-- 112 -->        PDF

suzbiju odrasle biljke (prva godina) i najveći broj onih iz sjemena (druga godina).
– Nakon toga na površini posaditi sadnice. Okvirno predlažem 5000 biljaka po hektaru, ali s obzirom na veličinu površina zahvaćenih odumiranjem i vjerojatni manjak sadnoga materijala, može se saditi i manje.
– U zonama u kojima se može uspješno provesti odvodnja, ili gdje je očekivana razina povremene stagnirajuće vode nakon odvodnje do 0,5 m, posaditi sadnice hrasta lužnjaka, 2+0 ili čak 3+0, ne niže od 50 cm.
– U zonama gdje je nakon odvodnje očekivana razina povremene stagnirajuće vode od 0,5 m do 1 m posaditi sadnice hrasta lužnjaka i poljskoga jasena u omjeru 2/3 hrasta, 1/3 jasena. Sadnice ne smiju biti niže od 50 cm.
– U zonama gdje je očekivana razina povremene stagnirajuće vode nakon odvodnje preko 1 m, posaditi sadnice hrasta lužnjaka, poljskoga jasena i crne johe u omjeru 20 % hrasta, 40 % jasena i 40 % johe. Poželjno je da sadnice ne budu niže od 70 cm.
– Sadnja u Tulijeve cijevi (polipropilenske štitnike) značajno poskupljuje cijeli proces, pa bi više trebala biti iznimka nego pravilo. S druge strane ovaj način pridonosi brzome visinskome rastu sadnica pa ga ne treba zanemariti, posebice u zonama gdje zbog niskoga terena nije moguće u dovoljnoj mjeri odvesti površinsku vodu, ili gdje borba s amorfom nije uspjela.
– Ovisno o vrsti barske ili korovske vegetacije moguće je da će već prve godine trebati zahvat njege, posebice ako se radi o amorfi.
Činjenica je da smo trenutno suočeni s brojnim izazovima u gospodarenju uzrokovanim ponajprije ekstremnim klimatskim prilikama, a posljedično, ili uz njih, i napadima bolesti i štetnika kojih do prije desetak godina u našim šumama nije bilo. Kao struka dužni smo reagirati najbolje što znamo i, što je vrlo bitno, bez oklijevanja. Opisanim načinom mogli bismo biti umjereni optimisti da ćemo, uz pojačanu skrb prvih godina nakon sadnje, uspjeti održati autohtonu vegetaciju biološki i gospodarski ne manje vrijednu od ove koju gubimo. Hrast bismo, uz odvodnju viška površinskih voda, pokušali spustiti niže u nize, čak do u bare, od jasena ne treba potpuno odustati, jer ne znamo kakav će razvoj bolesti i otpornosti biljaka te klimatskih prilika biti u budućnosti, a u najnižim predjelima treba posaditi i johu kao osiguranje da će ostati neka drvenasta vegetacija u slučaju da ekstremne godine unište hrast i jasen. Kako šumarska struka u ovim uvjetima nema vremena čekati, predlažem ove mjere. One se, dakako, mogu dijelom modificirati i prilagođavati posebnostima staništa i sastojina koje se obnavljaju.