DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2017 str. 73     <-- 73 -->        PDF

veći broj turista te se na taj način posredno povećao broj putnika na željezničkim linijama.
U kasnome 19. stoljeću porastao je i interes za očuvanje povijesnih ruševina indijanskih nastambi na javnome zemljištu. Prvo područje od povijesnoga značenja koje je zaštitio Kongres SAD-a bila je ruševina indijanskih nastambi Casa Grande u Arizoni, 1889. godine. Godine 1906. osnovan je NP Mesa Verde, štiteći indijanske nastambe sagrađene na stijenama u jugozapadnome Koloradu, a Kongres iste godine donosi Antiquities Act – Zakon o starinama koji ovlašćuje predsjednika SAD-a da „povijesne i pretpovijesne strukture, te druge objekte od povijesne i znanstvene važnosti“ stavi pod federalno skrbništvo kao državne (nacionalne) spomenike. Tim se zakonom također zabranjuju iskapanja i otuđivanje povijesnih nalazaka s javnoga zemljišta bez odobrenja odgovarajućega ministarstva. Predsjednik Theodore Roosevelt iskoristio je Zakon o starinama da proglasi 18 spomenika od nacionalne važnosti za vrijeme svoga predsjedništva. Među njima nisu samo spomenici kulture kao El Morro i New Mexico, koji su objekti s pretpovijesnim hijeroglifima (crtežima) i povijesnim natpisima, nego i prirodni fenomeni kao Petrified Forest (okamenjena šuma) u Arizoni i Grand Canyon. Mnoge od tih nacionalnih spomenika Kongres je kasnije preimenovao u nacionalne parkove.
Do kolovoza 1916. godine, Ministarstvo unutarnjih poslova nadgledalo je 14 nacionalnih parkova, 21 nacionalni spomenik te rezervate Hot Springs i Casa Grande Ruins. Ova područja još uvijek nisu predstavljala pravi parkovni sustav, jer se njima nije gospodarilo sustavno. Bez organizacije dovoljno opremljene i obučene da upravlja ovim zaštićenim područjima, Ministarstvo se za pomoć moralo obratiti vojsci. Vojska je angažirana za izgradnju i nadzor parkova u Kaliforniji i NP Yellowstone. Vojnici su nadzirali ta područja te su u mnogome pomagali posjetiteljima, međutim, njihove su primarne dužnosti bile na drugim mjestima te se nije moglo računati na njihovu trajnu prisutnost u parkovima.
U takvome su stanju parkovi bili ranjivi, posebno kada je dolazilo do sukoba interesa, uključujući neke unutar sveprisutnijeg zaštitarskoga pokreta. Naime, u tom su se pokretu razvile dvije struje – tzv. utilitaristička struja koja je zagovarala kontrolirano iskorištavanje prirodnih dobara unutar nacionalnih parkova, dok je isključiva zaštitarska struja bila protiv svih zahvata u dobra nacionalnih parkova. Utilitaristi su preferirali kontroliranu uporabu nad strogim zaštićivanjem prirodnih dobara te su tako zagovarali izgradnju brana radi opskrbe stanovništva vodom, dobivanja električne energije i navodnjavanja. Kada je na prijelazu stoljeća San Francisco tražio izgradnju brane i potapanje doline Hetch Hetchy u Yosemiteu radi stvaranja umjetnoga jezera, ove su se struje snažno sukobile. Usprkos strastvenih lobista zaštitarske struje među pobornicima parkova, Kongres je 1913. godine dopustio izgradnju brane. Taj je događaj povijesničar John Ise kasnije nazvao „najvećom katastrofom koji bi se mogla dogoditi nekom nacionalnom parku“, a zaneseni zaštitari nazivali su izgradnju brane „silovanjem Hetch Hetchya“.
Slučaj Hetch Hetchya osvijetlio je institucionalnu slabost pokreta za nacionalne parkove. Dok su pobornici korisne uporabe parkova postali dobro zastupljeni u vladi preko raznih ureda kao što su bili U.S. Geological Survey, Forest Service i Reclamation Service, zagovornici stroge zaštite parkova nisu mogli računati na urede slične snage i utjecaja u Washingtonskoj administraciji.
Među onima koji su prvi uvidjeli potrebu za osnivanjem središnje agencije za upravljanje parkovima bio je i Stephen