DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2018 str. 84     <-- 84 -->        PDF

od ožujka do svibnja i od rujna do listopada kada odlazi na zimovanje oko Sredozemnog i Crnog mora, Kaspijskog jezera i u Africi. U većim jatima možemo je vidjeti nakon sezone gniježđenja, a prije jesenske selidbe. U Hrvatskoj je redovita gnjezdarica uglavnom na šaranskim ribnjacima (posebice je brojna na ribnjacima u Draganiću i Crnoj mlaci), ali viđamo je i na šljunčarama i akumulacijskim jezerima unutrašnje Hrvatske, posebice tijekom zimovanja. Gnijezdeća populacija u Hrvatskoj procijenjena je na ukupno 1000 – 2000 parova.
Patka njorka je strogo zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj.
ZANIMLJIVOSTI RAZVOJA INTERPRETACIJE U ZAŠTIĆENIM PODRUČJIMA – PRVE AKTIVNOSTI, VELIKA RAZNOLIKOST TEHNIKA I IZNIMNI DOSEZI
Ivan MARTINIĆ
Vođeni spoznajom da prirodne i druge vrijednosti koje se štite u zaštićenim područjima mogu opstati za buduće generacije jedino edukacijom novih generacija, u ovom nastavku osvrćemo se na interpretaciju kao jednu od ključnih parkovnih aktivnosti koje su snažno utjecale na razvoj i dosege obrazovne funkcije današnjih parkovnih sustava. Pionirske interpretacijske aktivnosti bile su važan dio nastojanja uprava prvih nacionalnih parkova da se dobije što veća podrška u poslovima oko zaštite nacionalnih parkova, posebno u smislu opće podrške stanovništva, ali i političke podrške, koja je u razvoju ideje nacionalnih parkova bila odlučujuća za osiguravanje financijskih i ljudskih resursa za upravljanje narastajućeg broja parkova širom svijeta.

ŠUMARSKI LIST 5-6/2018 str. 85     <-- 85 -->        PDF

Interpretacija baštine aktivno se razvija u nacionalnim parkovima širom svijeta. Utemeljena je u nacionalnim parkovima SAD-a, a najšire se primijenjuje u parkovima u SAD-u, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Tehnološki napredak, povećanje broja posjetitelja, uz stalnu želju za povećanjem kvalitete prezentacija, tijekom godina inspirirali su niz novih interpretativnih medija i tehnika. Neke su od njih postale trajni element interpretativnih programa, dok su druge s vremenom odbačene.
U razumijevanju interpretacije* u upravljanju zaštićenim područjima valja uvažiti da je riječ o specifičnom procesu komunikacije, kojim se posjetiteljima omogućava osobni doživljaj otkrivanja značenja prirodne i kulturne baštine zaštićenih područja. Interpretacijskim aktivnostima boravak posjetitelja u zaštićenom području postaje sadržajniji i ugodniji.
Interpretacijom se može uvelike doprinijeti upravljanju zaštićenih područja, posebno u usmjeravanju posjetitelja na manje osjetljive rute i zone zaštićenih područja. Također može spriječiti ponašanja posjetitelja koja su nepovoljna ili štetna za prirodu.
Svrha interpretacije nikada nije samo informiranje, nego da se ponajprije porukom i doživljajem mjesta posjetitelju pruži nešto što će ponijeti sa sobom. Interpretacija zahtijeva svojevrsno "prevođenje" prirodnih i kulturnih osobitosti područja na razinu koja će većini posjetitelja biti lako razumljiva. Pritom interpretacija može uključiti i prevođenje stručnih termina koji se koriste u biologiji, geologiji, šumarstvu, arheologiji i drugim znanostima, na jezik koji će razumjeti i nestručnjaci ili djeca.
I prije negoli su u drugoj polovici 19. stoljeća spektakularne prirodne ljepote SAD-a zaštićene kao nacionalni parkovi, posjećivali su ih ljudi željni avanture, kao i rijetki ljubitelji prirode. Većina njih zadovoljavali su se ljepotom prirode i krajolika. Drugi, koji su nastojali spojiti estetske vrijednosti sa znanstvenom radoznalošću, trudili su se razumjeti i objasniti prirodne fenomene na koje su nailazili. Jedan među njima John Muir 1871. je zapisao: “Interpretirat ću kamenje, naučiti jezik poplave, oluje i lavine. Upoznat ću se s ledenjacima i divljim vrtovima, te doći što je bliže moguće srcu svijeta.” Muirova uporaba riječi interpretirati citira se kao prvo pojavljivanje toga pojma.
Od sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća upravo se interpretacija smatra najmoćnijim sredstvom ekološke edukacije posjetitelja zaštićenih područja. Interpretacija pojedinoga parka pažljivo se planira i priprema, kako bi sve ključne vrijednosti područja bile detaljno obrađene, a potom i predstavljene raznovrsnim tehnikama, ponajprije vodeći računa o različitostima posjetiteljskih skupina.
Mala povijest interpretacije
Povijest interpretacije seže u sam početak prošloga stoljeća, kada se u prvim američkim nacionalnim parkovima počelo s pričama, vođenim šetnjama i muzejskim izložbama.
Iako Nacionalna parkovna služba SAD-a (NPS) nije izmislila interpretaciju, uvelike je zaslužna što je javnost priznala interpretativne vrijednosti u razvijanju razumijevanja i poštivanja prirode i povijesti. Tako C. Frank Brockman,

ŠUMARSKI LIST 5-6/2018 str. 87     <-- 87 -->        PDF

naglaskom na sveobuhvatnu orijentaciju posjetitelja. U brošuri Misije 66 iz 1956. stoji: “Centar za posjetitelje vrhunac je parkovnoga interpretativnoga programa. U njemu kvalificirano osoblje pomaže posjetitelju da započne interakciju s parkom, te se uz pomoć muzejskih izložaka, projekcija, reljefnih modela, snimljenih zvučnih poruka i sličnih medija, posjetitelja navodi da shvati značaj parka, te da sazna kako ga treba štititi, koristiti i cijeniti. U mnogim parkovima bez centara za posjetitelje oni lutaju gotovo besciljno područjem parka bez odgovarajuće koristi i uživanja u parkovnim zanimljivostima.”
Centri za posjetitelje trebali su biti zamišljeni i izgrađeni na takav način da privlače velik broj posjetitelja, te da se nalaze u blizini glavnih atrakcija parka, ali na takav način da im se ne nameću vizualno, niti u bilo kojem drugom smislu. Mišljenje da baš svaki park mora imati i centar za posjetitelje bilo je pogrešno. Neki su parkovi sasvim dovoljno govorili o sebi, u drugima, kao što su kuće poznatih osoba, najbolji interpretativni medij bila je vođena šetnja.
Sredinom 60-tih godina u američkim nacionalnim parkovima pojavio se po svemu jedinstveni način interpretacije nazvan living history (“živa povijest”). Riječ je o interpretativnim programima koji uključujuju povijesne alate, aktivnosti i odijevanje u interaktivnu prezentaciju koja nastoji promatračima i sudionicima dati osjećaj rekonstruirane povijesti.
Prije nego je “živa povijest” postala moderna sredinom 60-ih godina, samo je malo parkova pripremalo rekonstrukcije povijesnih aktivnosti i procesa sa živim “glumcima”. Tako je sredinom 30-ih godina u NP Yosemite izrađena replika indijanskoga logora u kojemu je jedna stara indijanka tijekom cijeloga dana sjedila ispred vigvama* i plela korpe od šiblja, pripravljala hranu na indijanski način i pjevala stare indijanske pjesme. Ovaj je “živi izložak” privukao velik broj posjetitelja. U NP Mesa Verde, skupina Navaho indijanaca izvodila je posjetiteljima program sastavljen od starih indijanskih plesova, a 1936. obnovljen je i proradio jedan stari mlin, čije se brašno koristilo u obližnjem restoranu.
Rekonstrukcija povijesnih bitaka s uporabom vatrenoga oružja, koje će kasnije odigrati važnu ulogu u “živoj povijesti”, izvodila se u vojnim parkovima Chattanooga i Antietam, te se uskoro proširila na mnoštvo drugih parkova s

ŠUMARSKI LIST 5-6/2018 str. 86     <-- 86 -->        PDF

umirovljen nakon duge i uspješne karijere u NP Mount Rainier, u članku časopisa Journal of Forest History 1978. ”NPS je učinkovito izmijenila formalne obrazovne procese da bi pobudila trajan interes i želje posjetitelja parkova pa je, kao rezultat stalnoga povećanja broja takvih posjetitelja s godinama, interpretacija praktički postala riječ domaćinstva u posjetu zaštićenom području”.
Na prijelazu u 20. stoljeće evidentni su pomaci prema naprijed u kakvoći prezentacije raznih parkovnih sadržaja posjetiteljima. U to je doba, na primjer, tvrtka The Wylie Camping Company, koja se bavila smještajem posjetitelja Yellowstona u šatore, zapošljavala učitelje koji su držali predavanja i osmišljavali programe uz logorske vatre kao dodatnu obvezu, uz druge dužnosti.
Enos Mills, vlasnik ugostiteljskoga objekta Longs Peak Inn blizu parka Estes u Coloradu, bio je pionir među “vodičima kroz prirodu”. Godine 1901. Mills je pripremao, vodio i unaprjeđivao vođene šetnje kroz okolinu, čiji je cilj bio podići poštovanje posjetitelja prema prirodnim ljepotama i vrijednostima.
Godine 1904. jedan konjički narednik smješten u NP Yosemite prvi je izgradio šetačke staze u parku te determini­rao i obilježio 36 biljnih vrsta kao dio arboretuma u području blizu mjesta Wawona. Ova je prirodna izložba uništena nakon što se ustanovilo da biljke leže na privatnome zemljištu. Zbog toga ni narednikovi planovi o pripadajućem muzeju i knjižnici nisu ostvareni. Do 1915. godine Yosemite je ipak dobio nešto slično muzeju - zbirku uzoraka biljaka i životinja izloženu u zgradi uprave parka.
1905. godine otvara se još jedno interpretativno područje s jednim novim načinom interpretacije. Te godine Frank Pinkley, kustos ruševina Casa Grande, sastavlja izložbu pretpovijesnih predmeta pronađenih tijekom arheoloških iskapanja na području ruševina Casa Grande. Pinkleyeva se izložba često puta naziva pretečom muzejskih postava u nacionalnim parkovima.
Od više različitih načina prenošenje informacija i poruka posjetiteljima parka i široj javnosti, tiskani su materijali dopirali do najvećega broja građana. Tako je 1911. godine objavljena serija priručnika (vodiča i brošura) o najvećim nacionalnim parkovima u kojima su bile informacije o prometnoj dostupnosti parkova, smještajnim kapacitetima, kontakt adresama i dr.
Ipak treba napomenuti da unatoč velikoj podršci koju je ideja nacionalnih parkova početkom 20. stoljeća imala u američkoj javnosti, obrazovne aktivnosti parkova nisu izazivale toliko oduševljenje koliko njihove turističke i ekonomske mogućnosti. Tako su se obrazovnoj funkciji parkova kongresmeni podsmijehivali, a koncesionari, uz jedva nekoliko iznimaka, oštro napadali i protivili joj se. Koliki je bio pritisak ekonomije i turizma, iščitavamo iz slučaja kada je jedan politički utjecajnik preko svoga kongresmena ishodio kod ministra unutarnjih poslova da ovaj nazove upravitelja NPS-a te da mu predloži da malo uspori "s tim nepopularnim stvarima", misleći na obrazovne funkcije parkova, uključujući i interpretativne programe.
Prvi donekle opsežan interpretativni pogram NPS-a pokrenut je 1920. godine u NP Yosemite i NP Yellowstone. Program Yosemite Free Nature Guide Service obuhvaćao je svakodnevne vođene šetnje, razgovore i večernja predavanja uz logorsku vatru. Predavanja su redovito bila dodatno ilustrirana filmskim materijalima. Nakon prve sezone, voditelj programa, izvjesni Bryant, piše u svome izvješću: “Reakcija posjetitelja bila je u tolikoj mjeri pozitivna da ne sumnjam ne samo da će biti interesa u sljedećoj sezoni, već ni da će se ukazati potreba da se program proširi i na druge parkove.”
1920. u NP Yellowstone, a dvije godine kasnije u NP Yosemite otvoreni su muzeji kao interpretativni mediji. Osnovna je ideja pri osmišljavanju parkovnih muzeja bila stvaranje muzejskih izložbi izvan zidova građevina, u prirodi. Nastojalo se izraditi manja izložbena mjesta na otvorenom, i to više njih umjesto jednoga velikoga muzeja. Komentiralo se to time da uvođenje posjetitelja parkova u zidove klasičnih muzeja koji bi bili izgrađeni unutar granica parkova, zapravo znači poništavanje osnovne ideje i svrhe nacionalnoga parka koja je približavanje čovjeka prirodi, a ne njegovo odvajanje od prirode.
U NP Glacier lokalni prirodnjak 1922. godine počinje voditi šetnje s predavanjima za koje se naplaćuje ulaznica. U NP Seqouia iste se godine počinju tiskati brošure o prirodnim znamenitostima parka, a godinu dana kasnije oformljena je vodička služba u parku, osnovan je muzej pod šatorima te su započele vođene šetnje prirodom. U NP Grand Canyon otvara se informativni centar, a tijekom slijedeće dvije godine održavaju se predavanja u hotelu El Tovar.
Krajem 40-ih godina, po prvi puta se u interpretacijske svrhe koriste audiovizualni uređaji sa snimljenim zvučnim porukama koje aktiviraju posjetitelji. Do 1963. godine, u 90 je američkih parkova bilo instalirano više od 100 audio uređaja sa zvučnicima i mikrofonima te nekoliko desetaka potpuno automatiziranih uređaja s filmovima i dijapozitivima.
Jedno od glavnih obilježja Misije 66* bila je ideja osnivanja centara za posjetitelje kao višenamjenskih objekata s

ŠUMARSKI LIST 5-6/2018 str. 88     <-- 88 -->        PDF

ratnom tematikom. Povijesni park Fort Davis bio je prvi u kojem su sudionici tih rekonstrukcija bili obučeni u odjeću iz razdoblja koje predstavljaju.
Preispitivanjem pojedinih neodgovarajući interpretativnih programa “žive povijesti”, shvaćeno je, kao i kod centara za posjetitelje, da ne treba baš svaki park “živu povijest” da bi se učinkovito interpretirao.
U povijesnome parku Fort Point pokrenut je program žive okolišne edukacije: djeca su tijekom ljetnoga kampa mogla provesti dan i noć u parku vježbajući, stražareći i jedući hranu istovjetnu onoj koju su jeli stražari 19. stoljeća. Program se pokazao kao iznimno popularan i uspješan, pa je proširen i na neka druga povijesna područja.
Na poziv za suradnjom s NPS-om F. Tilden ušao je u područje interpretacije i zauvijek promijenio profesiju. Zabrinut zbog kvalitete interpretativnih programa u parkovima koje je posjećivao našao se potaknutim napisati knjigu “Tumačenje naše baštine” (1957).
U istoj navodi šest temeljnih načela interpretacije:
1. Svaka interpretacija koja ne uspije ono što je izloženo ili opisano povezati s dijelom osobnosti ili doživljajima posjetitelja bit će beživotna.
2. Informiranje, kao takvo, nije interpretacija. Interpretacija je otkrivanje temeljeno na informacijama. Ali posve drukčije. Međutim, svaka interpretacija uključuje i informiranje.
3. Interpretacija je umjetnost koja kombinira mnoge vještine, bilo da su predmet tumačenja znanstveni, povijesni ili arhitektonski materijali.
4. Glavni cilj interpretacije nije poučavanje, već provokacija.
5. Interpretacija bi trebalo težiti predstavljanju cjeline, a ne izdvojenih dijelova te mora biti upućena čovjeku kao cjelini, a ne nekom njegovom aspektu.
6. Interpretacija upućena djeci (recimo, do navršene dvanaeste godine) ne bi trebalo biti pojednostavljenje prezentacije odraslima, već bi trebala slijediti sasvim drukčiji pristup; u najboljem slučaju, to će zahtijevati potpuno odvojeni program.
Proteklih 60 godina Tildenova su načela ostala vrlo važna za tumače širom svijeta. Larry Beck i Ted Cable objavili su 2002. knjigu “Interpretacija 21. stoljeća - 15 načela za tumačenje prirode i kulture”, pri čemu polaze od Tildenovih prvobitnih načela. Godine 2011. Beck i Cable objavili su novu verziju svojih načela u radu „The Gift of Interpretation“.
Interpretiranje prirodnih fenomena parkova posjetiteljima nije, očigledno, bilo dovoljno. Interpretativni programi su tradicionalno bili ograničeni isključivo na prirodne osobitosti pojedinih parkova. Osim toga parkovi su interpretirani isključivo tumačenjem pojedinih prirodnih značajki, pri čemu se nije pridavalo puno značaja edukaciji posjetitelja o širim ekološkim problemima.
1968. godine pokrenut je program Nacionalni program razvoja ekološke edukacije (National Environmental Education Development – NEED) u okviru kojega su izrađeni obrazovni materijali za učenike u školama.
Edukativni je program nastao kao potreba da se programi okolišne interpretacije dovedu i u urbana područja, da ih se izvede iz strogih granica zaštićenih područja. Iz tog su razloga parkovni pripravnici, nakon kraće obuke odlazili na praktičan rad u neku od škola. 1975. godine NEED program je zaokružen objavljivanjem obrazovnih materijala za djecu predškolskoga uzrasta te za druge i pete razrede osnovne škole. U to je vrijeme 80 američkih parkova imalo jedno ili više područja namijenjenih za ekološka istraživanja (ESAs).
Okolišna interpretacija je kontinuirano dobivala na kakvoći i kada se radi o ostalim kategorijama posjetitelja. Posjetitelji su u interpretiranju sve više postajali aktivni sudionici, a ne samo promatrači, čime se daleko učinkovitije djelovalo na podizanje ekološke svijesti cjelokupnoga stanovništva.
U konceptima razvoja i dosezima ekološke edukacije više ćemo pisati u ovoj istoj rubrici u sljedećim nastavcima