DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 116     <-- 116 -->        PDF

snalažljivošću i lakoćom je rješavao probleme u posebnim složenim situacijama pod tlakom, kada se više stvari odvija brzo i istodobno, i kada se u takvim situacijama uvijek moglo računati na njega.
Jedna anegdota govori o njemu kao vrlo dinamičnoj osobi, koji je u hodu razmišljao, djelovao ali se na trenutak znao u pokretu i odmoriti ili čak odrijemati: „tako smo se jednom prilikom vraćali s nekog terenskog istraživanja, on je vozio, kišovito i pospano vrijeme, nakon što sam jedan dio puta odrijemao kažem mu kako sam malo „ubio oko“, a on mi kaže „bez brige i ja sam“.
Godine rata početkom devedesetih i stvaranja samostalne Hrvatske bile su najteže za našu državu, ali i za profesora Meštrovića koji je tada obavljao dužnost dekana Šumarskog fakulteta. Iako opterećen neizvjesnošću i strepnjom u iščekivanju rješenja sudbine svoga zarobljenog sina hrvatskog vojnika, bdio je velikom roditeljskim brigom i za svakog člana Fakulteta, izvršavajući sve obveze i prema zajednici i prema studentima. Dočekao je sretan povratak svoga sina. Tada mu je, kao i uvijek prije i poslije, lagani osmijeh na licu koje zrači optimizmom prikrivao svu brigu i bol koju je tada osjećao.
Profesor Meštrović je bio izuzetan obiteljski čovjek, brižan i požrtvovan suprug, otac i djed koji je vješto usklađivao svoje obaveze i predanost između obitelji i profesionalnih zahtjeva. Odlaskom u zasluženu mirovinu nije prekinuo veze s nama i aktivnostima u šumarskoj struci i znanosti, gdje je uvijek bio poželjan suradnik i rado viđen gost od strane kolega brojnih generacija koje je odgojio i na kojima je ostavio svoj neizbrisiv trag.
Mi njegovi najbliži suradnici možemo svjedočiti kako je odgovornost, ljubav i očinsku brižnost koju je iskazivao prema svojoj obitelji na sličan način prenosio i na nas, usađujući nam važnost životne škole, pružajući nam osjećaj zaštićenosti, ali i dajući nam dovoljno prostora za izražavanje i donošenje vlastitih stavova, izbora i odluka. Nasuprot uzvišenosti i distance, u njegovu odnosu prema nama ogledala se jednostavnost i prisnost, i kroz male geste, pri čemu je uvijek više volio poslužiti nego biti poslužen kada je trebalo na primjer dodati jelo ili natočiti piće. Jedno svježije sjećanje govori o tome kako biti ugošćen u njegovom domu na rodnom otoku bilo je jednako osjećaju da ste bili ugošćeni kod svojih roditelja.
To je dio sjećanja na profesora Meštrovića kao čovjeka onako kako ga doživljavam i kako će mi ostati u sjećanju, čovjeka od kojega smo se oprostili s tugom.
One masline i kamen, oni kaić i vale više nisu i neće biti isti bez barba Šime, tužno podsjećajući obitelj na prazninu velikog gubitka, ali utjehu treba tražiti u istini kako će profesor Meštrović nastaviti živjeti u svojim djelima koja je ostavio, u našim sjećanjima, u svojoj obitelji i u svemu onome što je izgradio i započeo izgrađivati. Uz iskrenu sućut obitelji, vjerujemo da će ista pronaći snagu u vjeri i ljubavi za život bez svoga supruga, oca i djeda.
Dragi profesore, u ime djelatnika Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, članova stručnih i znanstvenih udruženja u kojima ste bili aktivni i u ime svih koji su Vas poznavali, izražavam neizmjernu zahvalnost za sve što ste učinili za naš Fakultet, za šumarsku struku i znanost, za sve ono dobro koje smo doživjeli od Vas i ono dobro koje ste potaknuli u nama.
Neka Vam je vječna hvala i slava!
STJEPAN DEJANOVIĆ (1962.-2018.)
Damir Drvodelić
Stjepan Dejanović rođen je u 29. 05. 1962. godine u Brčkom (BiH), od oca Ljubomira i majke Anđe. Po narodnosti je hrvat s hrvatskim državljanstvom. Djetinjstvo i osnovnu školu završio je u Posavskim Podgajcima, naselju u županjskoj Posavini na prometnom pravcu Županja-Gunja. Naš je voljeni Stipe, kako smo ga od milja svi zvali i poznavali po tom jedinstvenom imenu, završio Odgojno obrazovni centar za šumarstvo Karlovac i stekao stručnu spremu Stručni suradnik u šumarstvu (IV stupanj). Na Sveučilištu u Zagrebu, na Šumarskom fakultetu zasniva radni odnos od 1. 11. 1984. do 30. 9. 1985 kao tehnički suradnik na Katedri za šumarsku genetiku i dendrologiju. Od 15. 10. 1985.

ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 117     <-- 117 -->        PDF

do 15. 7. 1986. radi na poslovima tehničkog suradnika na istoj katedri. Od 1. 12 .1986. do smrti (8. 11. 2018.) radi kao tehnički suradnik U Zavodu za Nastavno-pokusne šumske objekte (šumarski tehničar-poslovođa na NPŠO Zagreb). U 34 godine radnoga staža njegov doprinos šumarskoj struci je neupitan i nemjerljiv.
Poznavao sam Stipu 17. godina. Iz tog razloga, prepun tuge i žalosti u srcu s jedne strane, a s druge isto tako prepun ponosa što sam imao privilegiju biti s njim i živjeti u njegovo vrijeme, u daljnjem tekstu pisat ću o našem osobnom odnosu i osobinama iz čega će svatko moći vidjeti u malom dijelu teksta njegovu složenu biografiju. Od mog prvog dolaska u rasadnik 15. ožujka 2002. pa do dana Stipine smrti, bio sam u kontaktu s njim svakoga radnog dana po nekoliko puta. Od prvoga dana sam ga oslovljavao s Vi, a isto tako i on mene. Bio je to znak mog dubokog poštovanja prema tom čovjeku, a ujedno i Stipinog prema meni. Od Stipe sam u početku jako puno naučio o rasadničarstvu, a kasnije on od mene. Bio je to odnos jači nego oca i sina, zato je ovaj tekst prepun emocija, a ne običan zapis prema našemu i mojemu Stipi. Sve druge ljude oslovljavao sam sa ti, dok je Stipe ostao moje vječito Vi. Nikada o tome nismo duboko raspravljali, jer smo smatrali da je to normalno, upravo kako osjećaju naša srca. Primijetivši Stipinu bolest i nemogućnost njegovog teškog fizičkog rada, od prvoga dana oslobodio sam ga od svih teških fizičkih poslova. Znao sam da tako moram postupiti kao čovjek, a ne samo njemu nadređena osoba. Stipi sam neizmjerno zahvalan u razdoblju istraživanja i pisanja doktorata od 2002. do 2008. godine. U njega sam imao beskonačno povjerenje i pouzdanje, posebno tijekom čišćenja sjemena sorbusa, stratifikacije, rasadničke proizvodnje sadnica i pomoći oko unosa podataka u računalo. Dragi Stipe, neizmjerna ti i vječna hvala. Ostaješ zapisan na koricama zahvale mojega doktorata. Nikada u svome srcu neću zaboraviti datum 9. travnja 2010. godine kada sam imao javnu obranu doktorata na Šumarskom fakultetu pod naslovom Značajke sjemena i rasadnička proizvodnja nekih vrsta roda Sorbus L.,kojom prilikom si mi poklonio tri prekrasna, neopisivo lijepa aranžmana od poljskoga cvijeća koja su resila stol na kojem su sjedili članovi povjerenstva za javnu obranu. Mislim da su to bili buketi tvojega srca i najljepši ikada napravljeni i postavljeni na nekoj obrani. Moj najviši akademski stupanj obrazovanja bio je Stipino neizmjerno veselje u srcu, pri čemu mi je mnogo puta nakon toga rekao Zaslužio si to više od bilo koga. Moja osobna bolest pogađala je i Stipino srce, znam koliko je silno želio svakom čovjeku dobar život ispunjen Božjim mirom, srećom i zdravljem. Nastupio je Stipin težak križ, a to je operacija kralježnice s dugotrajnim oporavkom, što ga je dodatno pritisnulo uz tlo, no uspio je ustati i poći dalje uz Božju pomoć. Ako bih morao opisati našega Stipu, a da su to riječi koje najbolje opisuju njega kao čovjeka bile bi: skromnost, nenametljivost, poniznost, pouzdanje i povjerenje. Ako malo dublje razmotrimo te riječi,možemo uočiti da su one međusobno povezane i prepletene, ali i svaka se može promatrati i posebno. Ako govorimo o prvoj Stipinoj osobini a to je skromnost, možemo reći da je to posljedica teškog života od djetinjstva pa do smrti. Uvijek je u društvu želio biti nenametljiv, fizički prisutan, ali duhom možda u nekim drugim mislima. Primjer su brojni godišnji sastanci Zavoda za ekologiju i uzgajanje šuma u Dotršćini, gdje je tražio mjesto za pomoćnim stolom, uvijek uz svoje ljude iz rasadnika. Kažu da se ljudska poniznost prepoznaje i po hodu, a kod Stipe je ta poniznost bila tipična, lagani hod, blago nakrivljena i spuštena glava, torbica u ruci. Živio je životom po tezi Biti prvi a uvijek zadnji. Bio je cijeloga života učenik Božje škole poniznosti i dobro je znao kako čovjek koji ne živi ponizno nije dostojan ući u Kraljevstvo Božje! Često je vikendima i praznicima dolazio u rasadnike, kontrolirao da li je sve u redu i to uredno bilježio u svoj rokovnik. Tako su nastajale Stipine kronologije, ali i kronologije rasadnika. U Stipu se moglo pouzdati kad su bila u pitanju precizna mjerenja za studentske završne i diplomske radove. Volio je postavljati pokuse u rasadniku govoreći kako je to primarna uloga rasadnika Šumarskoga fakulteta. Posebno se isticao nesebičnim pomaganjem u izvedbi studentskih praktičnih vježbi iz predmeta Osnivanje šuma, Rasadnička proizvodnja ukrasnoga bilja i Fitofarmacija u šumarstvu. Pomagao je brojim magistrima i meni kao doktorandu u mjerenju biljaka u rasadniku. Mnogi studenti su ga spomenuli u zahvali na stranicama svojih radova. Od stručnih osobina, Stipo je bio poznavatelj rasadniče proizvodnje, veliki praktičar i inovator. Rasadnik i biljke bile su dio njegovog života. Svojim predanim radom bio uzor i ponos Šumarskog fakulteta. Pamtimo ga po brizi prema svim materijalnim sredstvima i imovini Fakulteta. U odnosu s radnim kolegama bio je uzor mnogima. Vodio je posebnu brigu o svakom čovjeku, svojim blagim pogledom i slabo primjetnim smiješkom na licu smirivao bi mnoge napetosti i nesuglasice na radnom mjestu. Smatrao je uvijek kako je šest zaposlenika u rasadniku njegova proširena obitelj te kako mora uvijek postojati red i uzajamno poštivanje. Nikada od nekog radnika nije tražio nemoguće, već samo realno, pogledom vrhunskog rasadničara. Srcem i dušom želio je fakultetske rasadnike učiniti svakim danom sve boljim, urednim i profitabilnim, bile su to Stipine puno puta u srcu tajne brige koje sam ja poznavao, a nikome nisu bile izrečene. Prije godišnjih odmora nastavnog osoblja, u srpnju mjesecu, želio je da uvijek rasadnike dovede na zavidnu razinu, o tome je vodio posebnu brigu svake godine. Živjeti s osobinama našega dragoga Stipe bila je privilegija i poticaj nama mlađima. Na tome mu vječna hvala i slava. Želio je da mu svi oproste i molio je oprost od svakoga čovjeka.
Dragi Stipe, život nas je prerano razdvojio, ali znam da si želio da poslije tvoje smrti ovo ja pročitam ili napišem, jer si me kao čovjeka i prvoga nadređenoga najviše poštivao i

ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 118     <-- 118 -->        PDF

volio. Zbogom dragi brate u Isusu Kristu i Njegovoj i našoj Nebeskoj Majci Mariji, do našeg ponovnog susreta u vječnoj nam domovini. Neka ti je laka ova hrvatska slavonska podgajička zemlja na kojoj si rođen, na kojoj si učinio prve korake svoga života, koju si obrađivao s velikim kapljama znoja na čelu, sa žuljevitim rukama i umornim nogama. To je ona ista rasadnička zemlja koja prožima korijenje biljaka s kojima si živio. Zaslužio si već ovdje na zemlji raj, jer je tvoja duša bila poput najčišćega snijega, poput bijelih oblaka, poput bijeloga mirišljavog ljiljana i bijelih cvjetova suručica i magnolija koje si u svom Šumskom vrtu i arboretumu najviše volio. Za kraj umjesto bilo kojih riječi, neka u našim srcima odzvanjaju ovi prekrasni sprovodni stihovi, s kojim ćemo odati počast našemu voljenome i nikada zaboravljenome Stipi:
“U raj poveli te anđeli,
na dolasku tvome primili te mučenici!
I odveli te u sveti grad,
nebeski Jeruzalem.
Zbor anđeoski te primio
i ti s Lazarom, nekoć ubogim,
pokoj vječni imao!”