DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 22     <-- 22 -->        PDF

UVOD
Introduction
Sve veći problemi koje izaziva globalno zatopljenje na šumskom drveću, zahtijevaju iznalaženje metoda i tehnika borbe protiv istog, usmjeravajući istraživanja u smjeru što boljeg poznavanja fenologije šumskog drveća. Poznavanje fenologije, a koje je izravno povezano s klimom, ukazuje nam na trendove klimatskih promjena. U tu svrhu je u Bosni i Hercegovini kroz više godina provedeno nekoliko fenoloških istraživanja, kako šumskog drveća, tako i onog u hortikulturi (Ballian i Velić 2011; Ballian i dr. 2012; Mujagić-Pašić i Ballian 2013; Ballian i dr. 2015; Ballian i Kajba 2015).
Nekada je hrast lužnjak (Quercus robur L.) u Bosni i Hercegovini predstavljao najvažniju ekonomsku vrstu (Begović 1960; Memišević 2008), ali već 1907. godine Beck pl. Mannagette navodi da u Bosni i Hercegovini postoje samo ostaci nekada velikih šumskih kompleksa.
Prema podacima iz inventure šuma na velikim površinama 1964-1968 (Matić i dr. 1971), površina ostalih visokih šuma je 32.368 ha, od čega prema procjeni 31,7% ili 10.261 ha otpada na šume hrasta lužnjaka. Za razliku od Matića i dr. (1971), Klepac (1988) navodi da je tadašnja ukupna površina šuma hrasta lužnjaka u BiH oko 30.000 ha. Radi se svakako o malim površinama s obzirom na nekada veliku važnost i rasprostranjenost ove vrste na bosanskohercegovačkom području.
Najveće rasprostranjenje hrasta lužnjaka u Bosni i Hercegovini je u Posavini, od donjeg toka Drine do donjeg toka Une, kao i duž drugih većih bosanskih rijeka. Prisutan je i u submediteranskom području, u Livanjskom i Posuškom polju na nadmorskoj visini od 700 m (Begić i Ballian 2009), te i na planinskoj visoravni izmedu Mrkonjić grada i Ključa, na nadmorskoj visini od 750 m, pojedinačno uz potok. Na Petrovačkom polju u Bosanskoj Krajini javlja se pojedinačno ili u manjim skupinama, pretežno u vrtačama. Na Glasinačkoj visoravni, na planini Romaniji kod Sokoca raste na oko 850 metara nadmorske visine, gradi visinsku varijantu lužnjakove šume (Quercetum roboris montanum) (Jovančević 1966, 1968), kao i u području susjedne Knežine.
Prema procjenama, oko 5% područja Bosne i Hercegovine su ravnice pogodne za razvoj hrasta lužnjaka, a površine gdje je lužnjak odnosno šume lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli – Quercetum roboris) potencijalna vegetacija prema ekološko-vegetacijskoj rejonizaciji (Stefanović i dr. 1983), prikazane su na slici 1.
Na području Bosne i Hercegovine do sada je malo rađeno na istraživanjima hrasta lužnjaka. Bašić i dr. (2007) i Memišević i dr. (2010) u istraživanju lisnog materijala hrasta lužnjaka, utvrdili su značajne unutarpopulacijske i međupopulacijske razlike, s time da su na unutarpopulacijskoj razini veće nego na međupopulacijskoj.
Kako se u posljednje vrijeme sve više govori o reintrodukciji hrasta lužnjaka, to se moraju kod ove vrste riješiti brojne nepoznanice. U ekološkom pogledu Pintarić (2002), Matić (2009) i Bobinac (2011), hrast lužnjak smatraju vrlo prilagodljivom vrstom, jer je tijekom evolucije razvio velik broj varijeteta. Tako lužnjak bolje podnosi kontinentalnu i submediteransku klimu nego kitnjak (Pintarić 2002). U Bosni i Hercegovini raste uglavnom na aluvijalnim i deluvijalnim, razvijenim i nerazvijenim mineralno-močvarnim tlima. Ta su tla od jeseni do proljeća prosječno vlažna do mokra, ljeti počesto suha, teška i zbijena, najviše na raznim varijantama i prelazima podzola, pseudogleja, mineralno-močvarnim tlima i sl. U visinskom pogledu u Bosni i Hercegovini hrast lužnjak pokazuje veliku ekološku amplitudu. Tako ga nalazimo od 150 m nadmorske visine u Posavini duž rijeke Save (Stefanović 1977.), te do 850 m na Glasinačkoj visoravni (Jovančević 1966., 1968).
Zbog svoje ekonomske vrijednosti na hrastu lužnjaku su dosta rano počela istraživanja prirastnih mogućnosti, ali i fenologije jer se spoznala njena važnost za prirast i proizvodnost. Izrazitu unutarpopulacijsku varijabilnost početka listanja hrasta lužnjaka utvrdili su u prošlom stoljeću Cieslar (1923), Hesmer (1955), Krahl-Urban (1959, prema Šafaru 1966) i Stojković (1991). Uz ova istraživanja u literaturi postoje različiti podaci o razlikama u početku listanja u testovima provenijencija, između ranoga i kasnog hrasta lužnjaka, a interesantno je praćenje fenologije klonova u klonskim plantažama Hrvatske (Franjić i dr. 2009).