DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2019 str. 64     <-- 64 -->        PDF

fakultet Sveučilišta u Zagrebu objavili su monografiju o znanstvenom, nastavnom i stručnom opusu tog velikana hrvatskog šumarstva (Tikvić, gl. ur., 2018).
Osmišljene su i u šumarsku praksu uvedene nove metode uređivanja šuma. Akademik dr. sc. Dušan Klepac (1917.–2006.), redoviti sveučilišni profesor uređivanja šuma, jedan od najvećih hrvatskih šumarskih znanstvenika toga razdoblja, uveo je u hrvatskom šumarstvu novi sistem uređivanja prebornih šuma (Klepac 1961, 1962). Napisao je dva udžbenika (Klepac 1963, 1965), uredio prvu znanstvenu monografiju o hrastu lužnjaku (Klepac, gl. ur., 1996) i objavio monografska djela o našim najvrjednijim šumama (Klepac 1997b, 2000). Na pragu 21. stoljeća, sažeo je spoznaje o šumi, gospodarenju šumskim ekosustavom i uopće odnosu čovjeka i šume u Deset sentenci (Klepac 2004) koje neponovljivo i jednostavno sažimaju dva i pol stoljeća razvoja šumarske znanosti i prakse u Hrvatskoj. Dr. sc. Šime Meštrović (1933.–2018.), redoviti sveučilišni profesor uređivanja šuma te parkiranja i oblikovanja prostora, među prvima je u nas valorizirao ekološke vrijednosti sredozemnih šuma (Meštrović 1976) i potrajnost gospodarenja šumama u Hrvatskoj (Meštrović 1996). Uvelike je pomogao šumarskoj praksi izradbom Priručnika za uređivanje šuma (Meštrović i Fabijanić 1995).
Zagrebačka škola uzgajanja šuma u drugoj polovici XX. stoljeća doživljava punu znanstvenu i praktičnu afirmaciju. To je neposredno utjecalo na očuvanje dostignutog stupnja prirodnosti i biološke raznolikosti hrvatskih šuma. Gospodarenje šumom postaje gospodarenje šumskim ekosustavom, a uzgojni zahvati u šumi se temelje na povezivanju šumskog staništa i šumske fitocenoze sa šumskom sastojinom. Za to je ponajprije zaslužan akademik dr. sc. Milan Anić koji je istraživao složene odnose sastavnica šumskoga ekosustava, posebice kompleksa stanište – biocenoza, s težištem na šumsko drveće, grmlje i prizemno rašće. Ta se njegova težnja zrcali u njegovim skriptama iz uzgajanja šuma (Anić, 1956, 1960, 1963, 1966, 1967). Kao vrstan dendrogeograf, poznavatelj šumske vegetacije, ekologije i biologije šumskog drveća te edifikatorskog značenja šumskog drveća za strukturu i funkcioniranje šumskih zajednica, uveo je njihovo nazivlje po šumskom drveću. Dr. sc. Ivo Dekanić (1919.–1998.), redoviti sveučilišni profesor uzgajanja šuma, prvi je istraživao i povezao dinamiku podzemnih voda u nizinskim šumama s pridolaskom i uspijevanjem šumskih vrsta drveća te potrebnim šumskouzgojnim zahvatima. Definirao je gredu, nizu i baru kao tri temeljna tipa nizinskih šumskih staništa (Dekanić 1962a). Utvrđivanje nizinskog mikroreljefa i njegovo povezivanje s pripadajućim šumskim zajednicama je postao temelj za gospodarenje nizinskim šumama. Posebice se bavio kvalitativnim i kvantitativnim aspektima povećanja proizvodnje šumskih sastojina uz pomoć šumskouzgojnih zahvata njege prorjedom (Dekanić 1980, 1991). Autor je biološko-gospodarske klasifikacije stabala u šumskoj sastojini i metode prorjede koja proizilazi iz te klasifikacije (Dekanić 1962b). Idejni je začetnik i prvi realizator koncepcije terenske nastave Šumarskoga fakulteta u Zagrebu uz neposredno uključivanje stručnjaka iz prakse u njezinu održavanju.
Akademik profesor emeritus dr. sc. dr. h. c. Slavko Matić (r. 1938.), redoviti sveučilišni profesor uzgajanja šuma i osnova šumarstva, najznačajniji je promotor zagrebačke škole uzgajanja šuma u šumarskoj znanosti, nastavi i praksi. Afirmirao je u šumarskoj struci opredjeljenje za prirodno pomlađivanje, prirodnu strukturu sastojine te prirodne, raznolike i stabilne šume. U skladu s tim učio je uzgajanju šuma brojne generacije studenata šumarstva i objavio brojne znanstvene radove u kojima je, između ostaloga, dokazao ovisnost prirodnog pomlađivanja preborne sastojine o stanišnim i strukturnim prilikama (Matić 1983), na izvorni način definirao intenzitet prorjeda i metodu prorjeda (Matić 1989a, 1991), sistematizirao i opisao uzgojne postupke (Matić 1989b), istražio prirodno pomlađivanje brojnih šumskih sastojina u Hrvatskoj, a posebice sastojina hrasta lužnjaka u različitim stanišnim uvjetima (Matić 1996), ustanovio optimalni broj biljaka i količinu sjemena za prirodnu i umjetnu obnovu te za pošumljavanje (Matić 1994). Brojnim uzgojnim preporukama neposredno je utjecao na formiranje današnje generacije prirodnih šumskih sastojina. Kao vrstan poznavatelj hrvatskih šuma i šumarstva odlikuje se istančanim osjećajem za analizu njihova stanja i točnim predviđa­njem njihova razvoja (Matić 1990).
U drugoj polovici XX. stoljeća intenzivira se vegetacijsko kartiranje šuma Hrvatske. Za to je ponajprije zaslužan dr. sc. Đuro Rauš (1930.–1997.), redoviti sveučilišni profesor šumarske fitocenologije te zaštite prirode i okoliša, autor istoimenih udžbenika (Rauš 1987, 1991) i ponajbolji poznavatelj šumske vegetacije Hrvatske u drugoj polovici XX. stoljeća, posebice nizinskih, poplavnih i ritskih šuma. Razumijevanje njihova postanka, florne i vegetacijske slike te sindinamike zahvaljujemo njegovim ranim istraživanjima u šumskom bazenu Spačva (Rauš 1975) i u podunavskim ritskim šumama (Rauš 1976). Među najvrjednije doprinose koje je ostavio šumarskoj znanosti i praksi spadaju fitocenološka istraživanja i kartiranja šuma te opisi šumskih zajednica koja je obavljao neumorno i nenadmašno širom naše domovine. Uredio je prvu znanstvenu monografiju izdanu nakon osamostaljenja Republike Hrvatske koja cjelovito obrađuje njezino šumsko bogatstvo (Rauš, gl. ur., 1992).
Dr. sc. Ivo Trinajstić (1933.), redoviti sveučilišni profesor šumarske botanike, dugogodišnji istraživač i ponajbolji hrvatski poznavatelj mediteranske flore i vegetacije, definirao je fitogeografsko raščlanjenje šumske vegetacije našeg dijela Mediterana (Trinajstić 1986), što je postao temelj za razumijevanje i organiziranje gospodarenja našim mediteranskim šumama.