DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2019 str. 79     <-- 79 -->        PDF

Prije sto godina: ŠL 5-6/1919
Branko Meštrić
Počevši od broja 3-4/1919. kr. šum. inženjer Milan Marinović započeo je seriju članaka koja se protegla kroz nekoliko brojeva. Tada tek prispio u Hrvatsku nakon službovanja po Karpatima i Tatrama, mladi stručnjak u ranim tridesetima je upravitelj Šumarije Fužine i s te pozicije piše ovaj izvanredni tekst. Poslije doktor znanosti, ugledni sveučilišni profesor, autor više od tri stotine radova, a najpoznatiji po djelu “Šumsko privredna geografija” 1934. godine, koja je jedno od prvih djela u svijetu ove tada mlade znanosti. Djelo je zapaženo i u inozemstvu.
Kako obim ovog rada iz 1919. svakako premašuje mogućnosti objave prenosimo ga na internetskim stranicama Šumarskog lista (https://www.sumari.hr/sumlist) a ovdje donosimo izvjestan sažetak u formi uvodnika, kako bi pokazali da je ovaj tekst jednako aktualan i danas, kao što je to bio i prije stotinu godina.
POSUĐENI UVODNIK
Evolucija našeg šumarstva.
Šumarstvo kao jednu od najodličnijih grana narodne proizvodnje, koja je u stanju svojim raznolikim proizvodima mnogo doprinijeti, da se rasklimana valuta popravi, sada čeka važna zadaća. O tom radu našega šumarstva nismo mnogo čuli ni čitali. U našem novinstvu našao se doduše po gdjekoji članak i o toj važnoj grani našeg gospodarstva, no to je sve malo, tako reći ništa. Danas, kada šume, koje nazivamo našima, zauzimaju ogromnu površinu od 7274571 ha t. j . 32.3% cijele površine zemlje, postaje pitanje šumarstva tako važnim, da bi o njemu trebalo raspravljati u anketama, pisati rasprave i študije ne samo u stručnim, nego i u gospodarsko-ekonomskim i političkim listovima, da se iz svega toga iskristalizuje mnijenje, koje bi imalo biti direktivom ovim važnim odredbama i

ŠUMARSKI LIST 5-6/2019 str. 80     <-- 80 -->        PDF

zakonskim osnovama, koje će čitavo to naše šumarstvo postaviti na nove temelje.
Kod nas je zavladao novi duh, no samo iz vana; iznutra je ostalo sve, kako je i prije bilo. U čitavom javnom životu opaža se neko mrtvilo, apatija, zasićenost i umornost pa je li čudo, da se to sve odrazuje i u šumarstvu? Tome je bezuvjetno kriv dugi rat, koji je uništio živote, pokopao ambicije, prenapeo živce, pod noge bacio prastare zasade o moralu i poštenju, ali je sukrivac tome i onaj austro-ma­džarski odgoj, koji je činovnika uzgajao za šablonu, konzekventno uništujući u njemu svaku samostalnu misao i čineći iz njega prostu mašinu, stroj bez misli, želja i osjećaja. Je li onda čudo, da taj stroj ni sada, kada je oslobođen, nije u stanju da nešto samostalnoga stvori, očekujući još uvijek, da ga netko navuče? Sada, kada je sve kao probuđeno, pa poput bolesnika u zagušljivoj atmosferi uske sobice teži za svježim zrakom; kada je nestalo za par sati svega onoga, što je kroz vjekove bilo od naših pojmova neodjelivo ; kada se na na svakom koraku susrećemo s idejama i praksom zapadne demokracije — u našim uredima još uvijek vlada ogavni duh prastarog birokratizma, još je uvijek alfa i omega svega — šablona.
Suvišno je i spominjati, da se oboje protivi i samom pojmu šumarstva. Majka priroda, koja stvara divno polje šumareva rada, velike i prostrane šume, ne poznaje sputanosti ni šablone. A mi šumari možemo pokazivati uspješan rad samo u toliko, u koliko se znademo u našem radu prilagoditi i približiti prirodi. Zato i nema birokratsko šablonska uprava uspjeha, jer je protuprirodna, nenaravna. Tim više mora je nestati danas, kada ju isključuje napredni duh vremena. Prvi je uslov napretka našeg šumarstva, da se iz uprave istisne svaki trag birokratizma, a uvede uredovanje, koje je u suglasju s duhom vremena.
Osnov naprednog uredovanja je izvan svake sumnje proširenje djelokruga pojedinih upravnih organa. Danas je šumar sputan; djelokrug mu je do smiješnosti u kontrastu s naobrazbom. Akademski školovan, mora za svaku sitnicu tražiti dozvolu predpostavljenih oblasti. Ove opet za svaku malekost moraju izašiljati centralne organe i saslušati mnijenje trojice četvorice činovnika prije nego stvore odluku, koja često puta dođe — prekasno. Uslijed toga što nema djelokruga nema naravno ni prave odgovornosti, jer se za sve nađe formula u labirintu propisa i pravila, koja se dadu navlačiti prema potrebi.
Svatko gleda, da se ogradi kineskim zidom svoje uske odgovornosti i preko toga ni makac, jer ambicija je stvar nepoznata ali i nezahvalna. Ta jednako se nagrađuje onaj tko radi dan i noć kao i onaj, koji radi samo toliko, koliko je potrebno, da ga ne otpuste. Zato svako nastoji udovoljiti formalnosti službovnih propisa i ne pitajući se, je li njegovo djelovanje korisno ili ne. Glavno je, da se uzmogne reći prema gore: tako je propisano, a prema dolje: tako je zapovjeđeno.
Uvađanje posla u vlastitoj režiji zahtijeva okretnost, gipkost, momentanu odluku za iskorišćenje tržišta i brzinu uredovanja, koja je nemoguća kraj današnjih birokratskih okova. Spomenuto proširenje djelokruga pojedinih upravnih organa dizat će njihovu samosvijest i samostalnost. Kada se ne bude moralo za svaku sitnicu tražiti dozvola ureda ili ministarstva, kada bude upravitelj šumarije ili predstojnik ureda osjećao i sav teret odgovornosti za svoje odluke, onda će prije nego li ih izda dobro promisliti znajući, da za svoje čine nema drugog opravdanja, već svoju stručnu spremnu i svoju savjest. Širok djelokrug involvira u sebi zahtjev, da se uredovanje osnuje na povjerenju, a ne na kontroli.
Sadašnja kontrola je podreda za akademski naobražena čovjeka, sama sebe isključuje. Ako je netko nepošten, onda će kraj raznoličnosti i opsežnosti šumske manipulacije kraj svih kontrola naći načina, kako će oštetiti svog službodavca, a pošten će ostati takav, bila kontrola ili ne, jer pošten čovjek odstaje takav uslijed, odgoja i etičkih ideja, koje on usvaja, a ne samo iz straha pred kaznom. Pošten dakle ne treba kontrole, nego nepošten, a lupežima nije ni onako mjesto u državnoj službi, nego u tamnici.
Osim osobnog poštenja, uredovne prisege, strogih odredaba, koje se imadu izdati za one, koji se u službi zaborave, ima još nešto, što će šumara podstrekavati na rad, a to je ljubav njegova prema lijepoj zelenoj struci. Malo je struka, koje sadržavaju toliko raznolikosti poslova, toliko idealizma i plemenitosti, kao šumarska. Šumar uzgaja s najvećim altruizmom šumu na kršu znajući, da ne samo ne će uživati plod svoga rada, nego da ga često ne će ni vidjeti, jer on radi za potomstvo. Kad umoran svagdanjim brigama i uredskim poslom izilazi u šumu, u njezinoj tišini, raznolikosti njezinih boja, u svježem zraku, uznesen pijevom ptica, romatičnosti njezinih brdina, potoka i gudura, zaboravlja on na sve, što ga tišti i nalazi okrepe i odmora razdraženim živcima i stiče novu snagu za rad. Samo dajte mu prilike, da doista bude šumar, jer danas to nije. Dane i nedjelje sjedi on zguren nad stolom, pravi šablonska kilometrička izvješća o svemu i svačemu, piše duge iskaze, vodi bezbroj dnevnika i zapisnika, obračunava hiljade šumskih kvarova često u svoti od par filira, vodi kompliciranu manipulaciju s novcem i od svega toga jedva dospijeva dva tri put na mjesec, da doista bude šumar.
Milan Marinović kr. šum. inženjer. ŠL 3-4/1919. (cijeli tekst dostupan na https://www.sumari.hr/sumlist)