DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 9-10/2020 str. 67     <-- 67 -->        PDF

upoznala preko Sicilije. Umjetnost je daljnje razvijena u gradu Sieni od njezinih majstora na katedrali Orvieto oko 1330. godine, gdje se i figurativna intarzija prvi put pojavila te nastavlja u 15. stoljeće. U sjevernu Italiju dolazi krajem 15. stoljeća, šireći se prema svim većim gradovima u Njemačkoj i dolazi do Londona preko flamanskog majstora krajem 16. stoljeća (Jordano, 2011).
Intarzija se od pojave kršćanstva do Srednjeg vijeka nije primjenjivala. Tek se ponovno javlja u 13. stoljeću kada se umjetničkom tehnikom počinje ukrašavati crkveni namještaj. Primjenjivanjem religioznih motiva, kao i profanih poput plodova, ljudskih i životinjskih likova i slično, dostiže svoj vrhunac za vrijeme perioda talijanske renesanse. Nakon tog razdoblja primjena intarzije u Italiji opada, ali se širi ka zapadu i sjeveru Europe. U to vrijeme posebno se ističe izrada intarzija u Nizozemskoj koja je iz kolonija uvozila egzotične vrste drva korištene za ukrašavanje predmeta od drva. Nizozemski majstori imali su velik utjecaj na francuske umjetnike, s naglaskom na majstora intarzija André-Charlesa Boullea. Tako francuski majstori intarzija počinju koristiti prirodne tonove u izradama samostalnih kompozicija ili u ukrašavanju namještaja (Skliar,2005).
4. METODE IZRADE INTARZIJA
4. METHODS OF MARQUETRY
Tehnike izrade intarzija koje su se razvile kroz povijest mogu se podjeliti na pet najznačajnijih: Tarsia Cerostina (još 350 B.C.), Tarsia Geometrica (14. stoljeće), Tarsia a Tappo (16.stoljeće), Tarsia a Incastro (17. stoljeće) te Piece by Piece (18. stoljeće). Ostale tehnike se mogu definirati kao kombinacija osnovnih tehnika i njihove varijacije.
Uporaba drva odnosno furnira za izradu dekorativnih elemenata javlja se pod nazivom Tarsia Certosina. To je tehnika koju su umjetnici koristili i u 18. Stoljeću, a danas se koristi kako bi se restaurirali nedostajući dijelovi marketerije. Predstavljala je umetanje dijelova furnira u šupljine u obliku kanala ili drugih oblika izrezbarenih u površinu u koju se kasnije umetnu odgovarajući komadi drva ili drugih materijala. Furniri koji se koriste za ovu tehniku mogu biti debljine i do 5 mm, a mogu se rezati dlijetom ili pilom koja je pogodnija za izradu. Najviše se koristilo drvo orahovine, a motivi koji su bili prikazivani su najčešće bili geometrijski. Izrada tehnike bila je najzastupljenija na španjolskom i talijanskom području. Padom Rimskog carstva prestaje biti zastupljena, ali se ponovno javlja u Italiji u 14. stoljeću te se naziva Tarsia Geometrica, te više ne predstavlja umetanje furnira u šupljine već prekrivanje cijele površine komadima furnira. Umjetnici su uz pomoć dlijeta rezali komade drva i slagali ih u geometrijske forme, zbog čega i dobiva naziv Geometrica, a danas se može susresti i pod nazivom frisage. Prilikom izrade furniri su najčešće piljeni mehanički, pomoću kružne pile.
Kao posljedica zamorne pripreme sitnih komadića furnira u 16. stoljeću dolazi do pojave nove tehnike intarziranja, odnosno tehnike pod Tarsia a toppo, koja predstavlja ručno pripremanje furnira, odnosno slaganje komada drva.
Obilježava je slaganje i lijepljenje drvenih štapića tako da se dobije određeni motiv, nakon čega se reže na tanke trake koje se kasnije umetnu ili lijepe na površinu kako bi se stvorio željeni motiv. Zatim se tako izrezani i pripremljeni oblici drva lijepe u zamišljeni motiv po redu, za što su majstori koristili životinjsko tutkalo.
Usavršavanje intarziranja rezultiralo je ne samo bržim i jednostavnijim načinom izrade, već i sposobnošću za stvaranje kompleksnijih dekoracija te su se tjekom 16. stoljeća mogli vidjeti motivi poput građevina, ulica, stupova, balkona,