DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2020 str. 68     <-- 68 -->        PDF

UVOD
Introduction
Drveće i grmlje jestivih plodova ima višestruku važnost u šumskim ekosustavima. Služi kao hrana brojnim životinjskim vrstama koje obitavaju u šumi. Ove vrste su izvanredno važne za stabilnost šuma jer su:
– sastavni dio genetskog bogatstva naših šuma,
– nezamjenjiva karika u hranidbenom lancu za niz vrsta od mikroorganizama, kukaca, ptica, glodavaca i velikih biljojeda do velikih grabežljivaca,
– činitelj zdravstvene otpornosti šumskih sastojina,
– s ostalim vrstama drveća i grmlja stanište velikom broju drugih vrsta i
– mikrostanište različitim vrstama koje se na njima razvijaju (Šatalić i Štambuk 1997).
Šumsko drveće i grmlje, a posebno šumsko voće služi kao hrana mnogim životinjskim vrstama koje obitavaju unutar šume. Prema Andrašiću (1980), lisica, osim mesa, rado jede šumsko voće, kao i smeđi medvjed koji se uglavnom hrani biljnom hranom.
U šumske voćkarice ili šumsko voće pripadaju sporedne vrste drveća koje doprinose biološkoj raznolikosti sastojina, služe kao potpora glavnim vrstama drveća i poboljšavaju kvalitetu tla. Sporedne vrste drveća u šumama rastu pojedinačno, u manjim grupama ili skupinama i nikada u pravilu ne tvore čiste šumske sastojine. Zadatak sporednih vrsta drveća u mješovitoj sastojini je da pomažu rast i razvoj glavne vrste drveća, da pomažu prirodno čišćenje debla glavne veste drveća od grana, da ih zaštite od upale kore, mrazopuca, da stimuliraju brži rast glavne vrste drveća u visinu te da pomažu formiranju punodrvnoga debla. Sporedne vrste povoljno utječu na šumsko tlo obilnim količinama listinca, osiguravaju gušći sklop krošanja i na taj način zaštićuju tlo od neposrednoga utjecaja atmosferilija. U slučaju mješovite sastojine, šumskouzgojni postupci se obavljaju na način da pomažu glavnu ili glavne vrste drveća. U sastojini hrasta lužnjaka i običnoga graba, glavna vrsta drveća je hrast lužnjak, a sporedna obični grab ili neka šumska voćkarica kao što je divlja jabuka ili divlja kruška.
Oskoruša i brekinja imaju u Hrvatskoj veću ekološku nego gospodarsku vrijednost i zanemarene su usprkos vrlo cijenjenog drva. Danas se uzgajaju samo radi dobivanja plodova, a još prije šezdesetak godina njihovo drvo korišteno je za izradu različitih proizvoda i kao ogrjev (Matić i Vukelić 2001). Uz sve to, pojedine voćkarice imaju izuzetno kvalitetno drvo koje postiže visoku cijenu i u novije doba postoji sve veća potražnja za njim. Na primjer, zbog male i ograničene količine drva oskoruše na europskom tržištu cijena 1 m3 doseže i do 6000 eura (Drvodelić i sur. 2015).
Šumske voćkarice su vrste koje se često sade kao zaštitni šumski pojas (poljozaštitni, snjegozaštitini, vodozaštitini i antierozijski). Kapper (1952), piše o pogodnost mukinje za vjetrobrane pojase, kao pomoćnu vrstu u plantažama crnogorice i bjelogorice, za pošumljavanje područja černozema i za podstojnu etažu u sastojinama bora i hrasta na svježim i vlažnim tlima. Iako u našim prirodnim šumskim ekosustavima i raznim oblicima degradiranih šuma pridolazi mnogo drvenastih vrsta koje možemo svrstati u šumske voćkarice (šumsko voće), drveće, grmlje i prizemno rašće jestivih ili ljekovitih plodova, samonikle voćke i domesticirane voćke, tijekom povijesti nije se pridavala veća pozornost kako njihovom očuvanju i njezi u prirodi tako niti u rasadničkoj proizvodnji. Malo je pisanih radova o rasadničkoj proizvodnji šumskih voćkarica. Nitko nije jasno i temeljito definirao pojmove kao što su: šumske voćkarice ili šumsko voće, šumsko drveće, grmlje i prizemno rašće jestivih i ljekovitih plodova, samoniklo voće i domesticirane voćke i to donosi mnoge praktične probleme kako u šumarskoj i agronomskoj znanosti, tako i praktičnom razmnožavanju i uzgoju. Uz sve to nije razjašnjena podjela šumskih voćkarica i prikazan njihov popis kao dio zavičajnih vrsta Republike Hrvatske.
U Hrvatskoj enciklopediji (Leksikografski zavod Miroslav Krleža) navodi se definicija voća kao plodovi kulturnih ili samoniklih voćaka, koji se upotrebljavaju u prehrani u svježem ili suhom stanju i u obliku prerađevina (kompoti, džemovi, marmelade, slatko, sokovi i dr.). Prema pomološkoj klasifikaciji razlikuju se: jezgričavo voće, koštičavo voće, lupinasto voće, jagodasto voće, suptropsko ili južno, tropsko voće (banana, mango, avokado, anona, ananas, datulja). Voće ima veliku hranjivu i zaštitnu (dijetoprofilaktičnu i dijetoterapeutsku) vrijednost. Osnovni su sastojci voća: voda, šećeri, škrob, pektini, tanini, ulja, bjelančevine, celuloza, hemiceluloza, lignin, organske kiseline, mineralne tvari, vitamini, fermenti i mirisne tvari (aroma). Od šećera najviše ima glukoze, fruktoze i saharoze, a od organskih kiselina jabučne i limunske (https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65101).
Podjelu voća možemo načiniti prema više kriterija. Ako kao kriterij upotrijebimo godišnje doba u tom slučaju razlikujemo: proljetno, ljetno i jesensko voće. Tako podjela voća može biti na jabučasto, koštuničavo, jezgrasto, bobičasto, jagodasto i južno voće.
Najjednostavnija definicija voća glasila bi kako su to višegodišnje biljke čije plodove možemo jesti svježe. Prema vlastitim istraživanjima u navedenoj definiciji mnogi traže izuzetke i sigurno je kako nije do kraja razjašnjena. Tako je i s podjelom voćaka, koja je još do danas predmet rasprava kako unutar znanosti tako i u praksi. Zbog preglednosti i lakšeg proučavanja stvoreno je više pomoloških klasifikacija, a kao najprikladnija se pokazala podjela voćaka prema osnovnim obilježjima i građi plodova prema kojoj razlikujemo: jezgričave voćne vrste (Pomoideae) (jabuka, kruška,