DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2021 str. 50     <-- 50 -->        PDF

areal pruža do Male Azije. Najviše je rasprostranjena u zapadnom Sredozemlju, na Pirenejskom poluotoku (u Španjolskoj pokriva oko 4 milijuna hektara površine) te Alžiru i Maroku. Na sjever najviše dopire do atlantskog primorja južne Francuske, ponešto u područje do južnog Tirola. Na Pirenejima je rasprostranjena do 1400 m, na Etni do 1300 m, a na Atlasu do 2700 m nadmorske visine (Q. ilex var. ballota).
Na jadranskoj obali Hrvatske hrast crnika pokriva uski rub jugozapadne i južne Istre, prelazi na najjužniji dio Cresa, Raba i Paga, a odatle se pojavljuje na svim otocima prema jugoistoku od Lošinja do Lokruma i Lastova na jugu, te na kopnu od Zadra do Prevlake. U sjevernoj Dalmaciji šuma s česminom dolazi do granice 200 m, a u južnoj do preko 350 m nadmorske visine. Prema Horvatu (1965) kod Splita na jugozapadnoj strani Kozjaka dolazi na visini od 780 m, dok u Baškoj na otoku Krku dolazi do 300 m.
U vegetacijskom smislu šume hrasta crnike sastavni su dio mediteranske regije i to mediteransko-litoralnog i mediteransko-montanskog vegetacijskog pojasa (Trinajstić, 1986). U toj zoni prema istom autoru najvažniji edifikator je hrast crnika ili česmina (Quercus ilex L.) koja tvori nekoliko značajnih biljnih zajednica. Asocijacije hrasta crnike s mirtom (Myrto-Quercetum ilicis /Horvatić 1963/ Trinajstić 1985) i hrasta crnike s crnim jasenom (Fraxino orni-Quercetum ilicis Horvatić/1956/1958) pripadaju eumediteranskoj zoni, dok asocijacija hrasta crnike i crnoga graba (Ostryo-Quercetum ilicis Trinajstić /1965/1977) pripada hemimediteranskoj zoni. Horizontalno raščlanjenje eumediteranske vegetacije zone prema Trinajstiću (1986) je sljedeće:
• područje čistih šuma crnike
• područje mješovitih šuma crnike i crnoga jasena
• područje mješovitih šuma crnike i duba
Čiste vazdazelene šume hrasta crnike zauzimaju otočni dio eumediteranske zone sve do najjužnijih dijelova otoka Lošinja. Temeljna vrsta je hrast crnika, čija šumska vegetacija čini okosnicu za stvaranje različitih degradacijskih stadija vegetacije, makije, pa gariga i naposlijetku kamenjara (Vukelić, 2012). Upravo taj kserotermni dio eumediterana razmjerno je teško odvojiti od stenomediteranske zone. Najveće površine zauzimaju mješovite šume hrasta crnike i crnoga jasena koje tvore prijelaz prema listopadnoj vegetaciji u horizontalnom smjeru. Mješovite šume crnike i duba obuhvaćaju južni dio eumediteranske zone od poluotoka Pelješca te otoke Lastovo, Mljet i Lokrum. Istraživanja poznavanja sastava i raščlanjenosti šuma hrasta crnike pokazala su jasno izdvajanje asocijacije Fraxino orni-Quercetum ilicis Horvatić/1956/1958 od drugih asocijacija u kojima je temeljna vrsta hrast crnika (Baričević i dr. 2013). Nadalje prema Baričević i Šapić (2011) rezultati analiza asocijacije Fraxino orni-Quercetum ilicis uz subasocijaciju typicum, koja je karakteristična za srednji i južni dio areala pridolaska, u sjevernom dijelu areala razvijena je i subasocijacija carpinetosum orientalis.
Iz Šumskogospodarske osnove područja (ŠGOP, 2016.-2025.) nalazimo da ukupna površina uređajnog razreda panjača hrasta crnike u Republici Hrvatskoj iznosi 21 216,63 ha, od toga je 8 351,79 ha u redovitom gospodarenju poduzeća „Hrvatske šume“ d.o.o., Zagreb, površina od 12 740,18 ha nalazi se u privatnim šumama, dok površinom od 124,66 ha gospodare ostali pravni subjekti.
Ekološki zahtjevi
Šumama hrsta crnike odgovara plitko, suho tlo na vapnencu (crvenica i smeđe tlo) ili na flišu, a u toplijim područjima (Korzika, Maroko, Alžir) pojavljuje se i na drugim geološkim podlogama. Hrast crnika je kserofilna i termofilna vrsta koja je otporna na suha sredozemna ljeta i jaku insolaciju. Zahvaljujući i posebnim prilagodbama koje se odnose na njen oblik (kožasto i dlakavo lišće, uvučene puči, široka korijenova mreža), te fiziološki aparat. Alexandrian (1992) navodi u svezi s prilagođenosti aridnim uvjetima vrlo dubok glavni korijen i razvijeno postrano korijenje koje se čvrsto veže u tlu i pukotinama krške podloge. U mladosti sporo raste, postižući oko pete godine života visinu od 1 m, a oko 50 godine 10-12 m visine i 30-40 cm debljinskog prirasta. Sa 100 godina prirast u visinu i debljinu znatno pada.
Crnika u mlađoj dobi podnosi zasjenu, dok starija stabla trebaju puno svjetla (heliofilna vrsta). Biljci najbolje odgovara južna ekspozicija, posebno kada raste u hladnijem području svojega areala. Inače može rasti s dobrim uspjehom na svim ekspozicijama. Izbjegava strmine, iako nije rijetka na velikim nagibima. Vrlo je otporna na jak ujecaj vjetra (u našim uvjetima na buru i jugo), na utjecaj posolice i raste uz samu morsku obalu. Najčešća pH vrijednost na tlima na kojima dolazi ova vrsta je između 6 i 7,5. Vlaga u tlu je ograničavajući čimbenik, jer utječe na klijanje i opstanak mladih biljaka crnike prvih godina. Nakon toga bitan je zajednički utjecaj svjetla i vlage u tlu. Postupno otvaranje sklopa omogućuje razvoj pomlatka i sprječava jače širenje agresivnijih vrsta pratilica. U suprotnom potpuno otvaranje sklopa ne odgovara intenzivnijem rastu i razvoju crnike. Razlog je osjetljivost ponika na izravnu sunčevu svjetlost uz povećano isušivanje u površinskom horizontu tla. Prpić (1986) je utvrdio da relativna užitna svjetlost od 15% nije dovoljna za razvoj stabalaca crnike jer dolazi do stagnacije visinskog prirasta i sušenja. Na to ukazuju i istraživanja Krejčija i Dubravca (2004) i Dubravca i dr. (2018).
Na niske temperature crnika je najosjetljivija u fazi klijanja. Dovoljno je da temperatura padne na –2 do –3 ºC pa da dođe do oštećivanja vitalnih dijelova mladih biljčica. Prema tome, može se zaključiti da je prirodno širenje crnike onemogućeno na svim onim mjestima na kojima se