DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2021 str. 52     <-- 52 -->        PDF

Tijek razvoja vegetacije u smislu progresije i regresije prikazan je sukcesijom crnikovih šuma (slika 1). Slika ukazuje na vremenski dugo razdoblje koje je potrebno tijekom sukcesije šumske vegetacije, posebno u slučaju progresivne sukcesije i potpune konverzije vrsta. Naime, radi se najmanje o nekoliko ophodnji borovih kultura, te izravnoj povezanosti sa stanišnim uvjetima. Trajanje jedne ophodnje može biti propisano u granicama od 60 do 80 godina. Bitno je naglasiti kako prijelaz, tj. konverziju vrsta u borovoj kulturi nije jednostavno ostvariti samo jednim zahvatom. Radi se ponajprije o ispunjavanju osnovnih preduvjeta. Prvi se odnosi na intenzivnu pojavu hrasta crnike, posebice mladih stabala i nakon toga opreznom otvaranju sastojine u nekoliko navrata. U slučaju dovršnog sijeka borova na kraju ophodnje velika količina svjetla više će pogodovati pratilicama i agresivnijim vrstama, što svakako nije povoljno za crniku. Stoga uspjeh sukcesijskih procesa u melioracijskom smislu ovisi o nizu biotskih i abiotskih čimbenika. Pozitivan utjecaj može se očekivati provođenjem šumsko-uzgojnih radova njege i proredama tijekom ophodnje u borovoj kulturi. Ta skupina radova može povoljno utjecati na sastojinu u kvalitativnom smislu i manjem riziku od nastanka šumskog požara, a istovremeno će omogućiti intenzivniji rast i razvoj klimazonalne vegetacije listača.
Uz sliku 1 treba pojasniti kako u svakom stadiju dolazi do promjene u zastupljenosti pojedinih vrsta, jer se mijenjaju i stanišni uvjeti.
Panjača je u gospodarsko-ekološkom smislu šuma niskog uzgojnog oblika koja zadržava proizvodnu sposobnost tla u uvjetima podneblja. U panjači dominiraju hrast crnika i crni jasen, dok su ostale pratilice zastupljene ovisno o svjetlu (intenzivnije na rubovima) koje ulazi u sastojinu. Stanišni uvjeti uz antropogeni utjecaj određuju smjer razvoja panjače prema visokom uzgojnom obliku ili prema makiji. Prva istraživanja u panjači na otoku Rabu putem devet pokusnih ploha proveo je profesor Šumarskog fakulteta u Zagrebu Andrija Petračić 1934. godine. Istraživanja su obnovljena na istim plohama 1974. godine (Matić i Rauš, 1986).
Makija (tal. macchia, fran. maquis, špa. monte bajo, por. mato) je postankom dio crnikove šume. Devastacijom šumske vegetacije i degradacijom šumskog tla razvija se iz panjeva posječenih stabala crnike. U makiji nije izražena slojevitost i sklop je vrlo gust. Visoka je do nekoliko metara i u njoj prevladavaju grmoliki oblici hrasta crnike, crnog jasena, planike, zelenike, lemprike, velikog vrijesa i drugih vrsta. Balen (1935) navodi za makiju tri razvojna stupnja. I. boniteta gdje je visina preko 8 metara, zatim II. boniteta visine od 2 do 8 metara i III. boniteta do 2 metra visine. Za nastajanje makije isti autor navodi određene čimbenike. Biotske kada je iskorištavanje u većoj mjeri nego što je u stanišnim uvjetima moguće, zatim edafske gdje se radi o smanjenoj proizvodnosti i plodnosti te izloženosti eroziji, što je posljedica prethodnih čimbenika. Na kraju bitan je utjecaj i klimatskog čimbenika (sušno razdoblje i evapotranspiracija). Istraživanja u makiji s ciljem konverzije u viši uzgojni oblik provedena su u predjelu Kalifront 1977. godine (Rauš, 1978). Različitim intenzitetima prorede istraživan je utjecaj na ubrzavanje procesa prirodnog pomlađivanja. Provedene su prorede slabijeg i jačeg intenziteta na pokusnim plohama, a istovremeno je određena i kontrolna ploha. Obavljena je i sjetva žira crnike pod motiku na plohi s jačim intenzitetom prorede. Rezultatima su autori utvrdili da je pojava pomlatka hrasta crnike na pokusnim plohama neovisna o intenzitetu sječe i njege. Na kontrolnoj plohi u makiji također se javio obilan pomladak koji se kasnije nije razvio vjerojatno zbog nedostatka svjetla. Istraživanjem je zaključeno da u gustim sastojinama gdje svjetlo izravno ne dopire do tla ima više vlage dovoljne za klijanje, ali i za samo početni razvoj pomlatka.
Garig je također postankom dio crnikove šume. Nastavljanjem devastacije vegetacije ili regresijskih procesa u makiji dolazi do njenog prorjeđivanja. Mogu se razlikovati garizi s obrastom ispod normalnog (0,4 – 0,7), zatim sa slabim obrastom (0,3 – 0,5) i razbijeni garizi s vrlo slabim obrastom ispod 0,3. Procesi se odnose na česte i nekontrolirane sječe, intenzivnu ispašu stoke, što se povezuje s uvjetima podneblja u kojima je onemogućena ili znatno usporena obnova šumske vegetacije. U odnosu prema panjači i makiji radi manje pokrovnosti i razbijene strukture pojavljuju se druge rezistentne vrste. Radi se o heliofilnim i termofilnim vrstama: šmrika (Juniperus oxycedrus L.), somina (Juniperus phoenicea L.), crveni bušin (Cistus incanus L.), bijeli bušin (Cistus salviefolius L.), ljepljivi bušin (Cistus monspeliensis L.), kretski bušin (Cistus creticus L.), opasna hlapinika (Calicotome infesta (Pres.) Guss.), vlasnata hlapinika (Calicotome villosa (Poir.) Lk.), veliki vrijes (Erica arborea L.), brnistra (Spartium junceum L.), ružmarin (Rosmarinus officinalis L.) i druge vrste. Značajno je napomenuti da u garizima rastu mnoge aromatične vrste. Garizi se razvijaju na umjererno degradiranim površinama, a plitko tlo s većim udjelom kamenog materijala povećava opasnost od vodene i eolske erozije.
Kamenjar je završni stadij u regresijskom procesu crnikovih šuma u eumediteranu. Uzroci nastanka su različiti, od snažnih oblika erozije, zatim intenzivne ispaše i požara u uvjetima podneblja na kršu. Tlo na kojem se razvija izuzetno je plitko i skeletno. Kamenjari se često koriste kao pašnjaci, stoga je svaka obnova vegetacije bez korištenja pionirskih vrsta dugotrajna i vrlo zahtjevna. Vrste koje rastu u takvim uvjetima imaju veliku količinu eteričnih ulja i sposobnost prilagodbe na nepovoljne stanišne uvjete. Najčešće vrste kamenjara su: ljekovita kadulja (Salvia officinalis L.), smilje (Helichrysum italicum (Roth) D.Don), primorski vrisak (Satureja montana (Host) Nyman), mekinjak (Drypis spinosa L.), pustenasti dubačac (Teucrium polium L.), šmrika (Juniperus oxycedrus L.) i druge vrste.