DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2021 str. 85     <-- 85 -->        PDF

močvarna mjesta na Šukalovu i Rakiti, gdje bi po cijele dane tražile i hranile se ribama piškorima ili čikovima (Misgurnus fossilis L.), kojih je tada bilo mnogo.
Među najzanimljivije događaje ovdje ubrajam za mene vrijedno svjedočenje o nekadašnjim ogromnim stablima brijestova (Ulmus campestris L.), posebno onim najstarijim, starim i preko sto godina. Naime, ljudi su jako dobro poznavali mjesta, „brestike“, gdje su rasla ova velika stabla visoke i guste krošnje. Ne samo da su dobro znali gdje rastu, nego su ih smatrali gotovo svetim stablima jer su vjerovali kako im tekućina koja bi se cijedila iz njih može mnogo pomoći u održavanju njihovog zdravlja. Takvi brijestovi predstavljali su im i veliku radost, pa su u njihovim životima zauzimali posebno mjesto.
U tom smislu nekadašnja stanovnica naselja Ciganfiz, baka Lj. C. koja je osobito voljela prirodu svog zavičaja, pripovijeda mi o brijestovima Repaša i „čepovkama“:
„ Kad bi muškarci pronašli stara brestova stabla, svrdlom bi načinili rupu s njegove južne strane i u tu rupu utakli bi pipu kojom bi se moglo zaustaviti, odnosno omogućiti istjecanje soka, odnosno „vode iz čepovke“. Brestova stara debla u velikoj mjeri izlučivala bi svoje sokove iz tako načinjenih rupa. Te vode je bilo toliko da se odmah mogla puniti boca za bocom pa nije bila rijetkost da se iz nekih starih stabala, koja su obično imala neku „kvrgu“ u donjem dijelu, ljeti moglo iscijediti u vrlo kratkom vremenu i do 50 litara tekućine. Ljudi bi došli svaki k „svojim“ brijestovima, sjedili bi ljeti pored stabala, odmarali i pili tu vodu i kao tekućinu koja gasi žeđ.
Rupa bi se bušila na visina od oko 100-150 cm visoko od tla. Pred zimu bi se pipa vadila iz svog ležišta a rupa bi se brtvila drvenim čepom obloženim suhim ali navlaženim listovima rogoza, upravo onako kako su se brtvile pune vinske bačve. Na proljeće bi se cijeli postupak takvih „čepovki“ ponavljao, i tako iz godine u godinu. Po tu vrijednu i ljekovitu tekućinu dolazili bi i ljudi pješice izdaleka, primjerice iz Đurđevca, Virja ili Novigrada. Nosili bi je kući na leđima u putrama – velikim keramičkim i tvrdo pečenim posudama koje bi pričvrstili odgovarajućim remenjem“.
Svima je poznata sudbina brijesta u današnje vrijeme. Posljednje ostatke nalazio sam prije 40-50 godina u okolici naselja Đelekovec, a još razmjerno mnogo živućih prastarih i divovskih stabala znam iz dunavskih vrbovo-topolovih prašumskih sastojina u široj okolici Kopačkog rita. Starih stabala brijesta u Repašu već odavno više nema. Ostalo je do danas jedino suho brestovo deblo, u stvari samo dio debla, koje podsjeća svojim dimenzijama na te nekadašnje šumske divove.
I dalje teče pripovijest moje bake:
„Po starim deblima tih brijestova rasle bi gljive brestovače ili pasterice (mađ.) čiji su klobuci bili „veliki kao šeširi“ i mnogo ih je moglo biti na jednom stablu (Pleurotus sapidus Schulzer). Kad bi brijest usahnuo, iz njegovog panja rasle bi opet druge gljive „brestovače“. I jedne i druge ljudi su redovito brali, često ih nosili u velikim vrećama, kroz cijelu godinu, i uživali ih kao vrijednu namirnicu. U Repašu je raslo i obilje ostalih vrsta gljiva.
Na nekoliko mjesta u Repašu bilo je „kleke“, obične borovice, (Juniperus communis L.). Ljudi su njezine grmove posebno cijenili, iz više razloga. Bobe su joj obilato koristili za pripremu čaja, a velike dijelove biljke redovito bi poslužile kao „Božje drvce“, odnosno božićno drvce koje se u to vrijeme moglo naći u svačijoj kući.“
Danas, kao što znamo, borovica je ostala u tom području tek u tragovima i njezine stare sastojine nekad nazočne u području naselja Bukevja, ali i Gabajeve Grede uz desnu obalu Drave, nisu se uspjele sačuvati od devastacije, ali sačuvali su ih Mađari na sličnim staništima uz lijevu dravsku obalu.
Ljudi i šuma, i priroda u najširem smislu riječi, živjeli su u tijesnoj povezanosti i ovisnosti, suživotu. S ovih nekoliko sličica iz ne tako davne prošlosti stvara se potpunija slika tog šumskog prostora koja pomaže bolje shvatiti i razumjeti njegovu prošlost i njegovo sadašnje stanje.