DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2021 str. 96     <-- 96 -->        PDF

ostaviti traga u životu. Tako si i ti dragi Zdravko nenadano preminuo u jutarnjim satima 15. veljače 2021. u svojoj 58. godini života.
Kolega Zdravko Pavlešić rodio se u Slunju 29. studenoga 1963. Nakon završene osnovne škole u rodnom gradu upisao je Šumarsku školu u Karlovcu na kojoj je maturirao 1982. godine. Daljnje školovanje odvelo ga je na Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirani inženjer šumarstva postao je u travnju 1990. godine. Prva iskustva u struci stekao je iste godine na tromjesečnom ljetnom pošumljavanju u okviru tadašnje Savezne omladinske radne akcije „Petrova gora“, a pripravnički staž je nastavio u Radnoj jedinici za iskorištavanje šuma Slunj Šumskog gospodarstva Karlovac. Nakon odrađenog pripravničkog staža od kolovoza 1991. godine zaposlen je kao revirnik u Šumariji Rakovica u novoosnovanom javnom poduzeću Hrvatske šume. Tu ga je zatekao i početak Domovinskog rata u kojemu je i sam sudjelovao. Kratko vrijeme proveo je u Radnoj jedinici Transport i mehanizacija Karlovac, a od 1992. do 1995. godine radio je kao taksator u Odjelu za uređivanje šuma UŠ Karlovac. Nakon oslobodilačke operacije „Oluja“ u kolovozu 1995. godine imenovan je upraviteljem šumarije Cetingrada te je tu funkciju obnašao više od 25 godina sve do današnjeg dana. Mnogo godina proveo je putujući iz Zagreba na posao prvo u Karlovac, a kasnije u Cetingrad, ali nikada se nije žalio na godine provedene u prognaništvu i daleko od doma. Čitav radni vijek bio je i aktivan član strukovne udruge u karlovačkom ogranku Hrvatskoga šumarskog društva.
Znamo koliko si volio svoj Slunj u kojemu si dao svoj doprinos i kao zamjenik gradonačelnika i kao gradski vijećnik, ali i kroz druge funkcije. Pogotovo si volio svoju šumariju Cetingrad i njene zaposlenike s kojima si živio kao u velikoj obitelji. Zajedno s njima nakon završetka Domovinskog rata podigao si šumariju doslovno iz pepela, od nove upravne zgrade s okolišom do bogatih i odavna poznatih cetingradskih šuma. Posao nikada nije trpio, a mi koji smo dolazili u šumariju po raznim prigodama, uvijek smo zapažali red koji smo u šumariji zaticali i ugodno se osjećali u takvom ambijentu. Mijenjale su se generacije mladih ljudi koje si primao i prenosio im prva stručna iskustva. Dosta njih je zahvaljujući i tim naučenim vještinama napredovalo u karijeri odlazeći iz Cetingrada svojim životnim putevima. Svi pamtimo tvoju srdačnost i gostoljubivost koju si uvijek svima rado poklanjao, kao i tvoj smisao za šalu i druženje. Na mnogim sastancima i kolegijima znao si ostati među posljednjima, ali zgode i razgovori koji su tada vođeni najduže su se pamtili. S kojim si žarom pričao o svom najvećem blagu, o svojim sinovima s kojima si se ponosio. Nezaboravna su brojna druženja koja si organizirao u šumariji, a nadasve okupljanja za Josipovo. Bilo je tu ljudi iz čitave Hrvatske, bilo iz šumarske struke, bilo izvan nje, ljudi na značajnim funkcijama i na manje vrednovanim poslovima. Svi su ti bili dobrodošli gosti. Svima će nam to silno nedostajati. Nedostajat će nam tvoj optimizam, vedar duh, energija i spremnost na svaki posao i aktivnost.
U ime Uprave šuma Podružnice Karlovac, svih njenih zaposlenika i svoje osobno ime, izražavam duboku sućut tvojim roditeljima Rozi i Mati, sinovima Mati i Josipu, sestrama Mirni i Marjani, supruzi Snježani te snahi Ivani, kao i svoj ostaloj tugujućoj rodbini i prijateljima. Zaposlenicima Šumarije Cetingrad želim puno snage u sljedećem razdoblju bez tebe.
Dragi Zdravko, laka ti bila hrvatska zemlja i počivao u miru.“
Unatoč propisanim epidemiološkim mjerama uslijed pandemije uzrokovane korona virusom, na posljednji ispraćaj kolege Zdravka okupilo se znatno mnoštvo rodbine, prijatelja i poznanika. Uz pogled na neutješne sinove najteže je bilo vidjeti mladu snahu koja je Zdravku uskoro trebala podariti ulogu djeda, što nažalost nije dočekao.