DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2021 str. 90     <-- 90 -->        PDF

njima se brinu oba roditelja oko četiri tjedna u gnjezdištu i oko tjedan dana kada ga napuste. Post­natalna disperzija odvija se na udaljenostima do 50 km, a zimske skitnje u slučaju nedostatka hrane i po par stotina kilometara, rijetko na veće udaljenosti.  Hrani se insektima i njihovim ličinkama koje se nalaze ispod kore drveća, a vadi ih uz pomoć dugog (oko 10 cm) i ljepljivog jezika. Ljeti prevladavaju vrste koje žive ispod kore i u drvu, a zimi mravi. Rijetko se hrani školjkašima, leptirima, paucima i malim puževima. Zbog svoje veličine i posebno prilagođene građe sa snažnim vratom i kljunom često guli koru praveći velika ogoljela mjesta s dubokim rupama na stablima. Hranu pronalazi i na tlu na natrulim panjevima i drvnim ostacima.
U Hrvatskoj je gnjezdarica i stanarica u šumskim predjelima svih geografskih regija osim u primorju i na otocima (vjerojatno zbog nedostatka stabala većih promjera).
Crna žuna je strogo zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj.
POPULARIZACIJA FLORE
Volemija – izuzetno rijetka egzotična vrsta četinjača u Hrvatskoj (Wollemia nobilis W. G. Jones, K. D. Hill et J. M. Allen, Araucariaceae)
Jozo Franjić
Kada je otkrivena u kolovozu 1994. godine, volemija je hvaljena kao “botanički nalaz stoljeća”. Pronašao ju je David Noble, zaposlenik (ranger) Wollemi Nacionalnalnoga parka (Wollemi National Park, New South Wales) koji se nalazi samo oko 150-200 km sjeverozapadno od Sydneya (Australija). Probijanjem kroz gusto raslinje otkrio je na području dubokih kanjona skupinu njemu nepoznatih i zanimljivih stabala. Iako David Noble nije niti biolog niti šumar pretpostavio je da se radi, kako je rekao, o nečemu što vrijedi istraživati. I, imao je pravo. Dotad je ova vrsta bila poznata samo kao fosil, a kasnije je pronađeno 40-ak adultnih i oko 200 juvenilnih stabala na tri lokaliteta.
Lokacija na kojoj se volemija nalazi jedna je od najstrože čuvanih tajni u Australiji. Samo je nekoliko znanstvenika vidjelo ovu vrstu u njenom prirodnom staništu, ali i tih nekoliko sretnika dovezeno je zavezanih očiju helikopterom do mjesta pronalaska. Prije približavanja populaciji stabala znanstvenici moraju presvući svu odjeću kako na njoj ne bi unijeli sjemenke nekih drugih vrsta ili uzročnike bolesti koji za ovo područje nisu autohtoni. Razlog tako strogim mjerama je izrazito osjetljiv ekosustav ovoga područja koji bi čovjek mogao vrlo lako poremetiti. Iz tih razloga osnovana je organizacija ”Wollemi Pine International”, koja ima zadatak spriječiti ljudsko upletanje u razvoj ove vrste na njenom prirodnom staništu, a u isto vrijeme se uzgajaju kultivirane jedinke koje se prodaju diljem Svijeta u svrhu povećanja vjerojatnosti za daljnje preživljavanje ove vrste.
Najstariji fosilni primjerak ove vrste star je oko 90 milijuna godina, ali se vjeruje da je ova vrsta postojala i u doba jure, prije oko 200 milijuna godina. Do godine otkrića, 1994. smatralo se da je izumrla prije oko dva milijuna godina. Pronalazak ove vrste ekvivalentan je pronalasku živoga dinosaura. Znanstvenici naglašavaju da je nevjerojatno kako je ijedna vrsta mogla preživjeti razdvajanje ploča (konti­nenata), ledeno doba i nevjerojatne klimatske promjene. Pronađena skupina stabala genetski se nimalo ne razlikuje. Uzrok toga je izoliranost koja traje više od milijun godina. Mnogi su znanstvenici ovaj događaj opisali kao jedan od najdramatičnijih povrataka u život u povijesti prirode.
Ova vrsta je pod posebnom zaštitom australske vlade, a mjesto pronalaska je tajno čak i za botaničare koji ju proučavaju.
Molekularnim istraživanjima utvrđeno je da ne postoje razlike među jedinkama, te se one smatraju jednim te istim klonom koji se autoreprodukcijom (vegetativno) održao i preživio sve nepogodnosti u vrlo surovim uvjetima u kojima je vrsta rasprostranjena. Sjemenke su fertilne, što ukazuje na prisutnost samooplodnje.