DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2021 str. 90     <-- 90 -->        PDF

njima se brinu oba roditelja oko četiri tjedna u gnjezdištu i oko tjedan dana kada ga napuste. Post­natalna disperzija odvija se na udaljenostima do 50 km, a zimske skitnje u slučaju nedostatka hrane i po par stotina kilometara, rijetko na veće udaljenosti.  Hrani se insektima i njihovim ličinkama koje se nalaze ispod kore drveća, a vadi ih uz pomoć dugog (oko 10 cm) i ljepljivog jezika. Ljeti prevladavaju vrste koje žive ispod kore i u drvu, a zimi mravi. Rijetko se hrani školjkašima, leptirima, paucima i malim puževima. Zbog svoje veličine i posebno prilagođene građe sa snažnim vratom i kljunom često guli koru praveći velika ogoljela mjesta s dubokim rupama na stablima. Hranu pronalazi i na tlu na natrulim panjevima i drvnim ostacima.
U Hrvatskoj je gnjezdarica i stanarica u šumskim predjelima svih geografskih regija osim u primorju i na otocima (vjerojatno zbog nedostatka stabala većih promjera).
Crna žuna je strogo zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj.
POPULARIZACIJA FLORE
Volemija – izuzetno rijetka egzotična vrsta četinjača u Hrvatskoj (Wollemia nobilis W. G. Jones, K. D. Hill et J. M. Allen, Araucariaceae)
Jozo Franjić
Kada je otkrivena u kolovozu 1994. godine, volemija je hvaljena kao “botanički nalaz stoljeća”. Pronašao ju je David Noble, zaposlenik (ranger) Wollemi Nacionalnalnoga parka (Wollemi National Park, New South Wales) koji se nalazi samo oko 150-200 km sjeverozapadno od Sydneya (Australija). Probijanjem kroz gusto raslinje otkrio je na području dubokih kanjona skupinu njemu nepoznatih i zanimljivih stabala. Iako David Noble nije niti biolog niti šumar pretpostavio je da se radi, kako je rekao, o nečemu što vrijedi istraživati. I, imao je pravo. Dotad je ova vrsta bila poznata samo kao fosil, a kasnije je pronađeno 40-ak adultnih i oko 200 juvenilnih stabala na tri lokaliteta.
Lokacija na kojoj se volemija nalazi jedna je od najstrože čuvanih tajni u Australiji. Samo je nekoliko znanstvenika vidjelo ovu vrstu u njenom prirodnom staništu, ali i tih nekoliko sretnika dovezeno je zavezanih očiju helikopterom do mjesta pronalaska. Prije približavanja populaciji stabala znanstvenici moraju presvući svu odjeću kako na njoj ne bi unijeli sjemenke nekih drugih vrsta ili uzročnike bolesti koji za ovo područje nisu autohtoni. Razlog tako strogim mjerama je izrazito osjetljiv ekosustav ovoga područja koji bi čovjek mogao vrlo lako poremetiti. Iz tih razloga osnovana je organizacija ”Wollemi Pine International”, koja ima zadatak spriječiti ljudsko upletanje u razvoj ove vrste na njenom prirodnom staništu, a u isto vrijeme se uzgajaju kultivirane jedinke koje se prodaju diljem Svijeta u svrhu povećanja vjerojatnosti za daljnje preživljavanje ove vrste.
Najstariji fosilni primjerak ove vrste star je oko 90 milijuna godina, ali se vjeruje da je ova vrsta postojala i u doba jure, prije oko 200 milijuna godina. Do godine otkrića, 1994. smatralo se da je izumrla prije oko dva milijuna godina. Pronalazak ove vrste ekvivalentan je pronalasku živoga dinosaura. Znanstvenici naglašavaju da je nevjerojatno kako je ijedna vrsta mogla preživjeti razdvajanje ploča (konti­nenata), ledeno doba i nevjerojatne klimatske promjene. Pronađena skupina stabala genetski se nimalo ne razlikuje. Uzrok toga je izoliranost koja traje više od milijun godina. Mnogi su znanstvenici ovaj događaj opisali kao jedan od najdramatičnijih povrataka u život u povijesti prirode.
Ova vrsta je pod posebnom zaštitom australske vlade, a mjesto pronalaska je tajno čak i za botaničare koji ju proučavaju.
Molekularnim istraživanjima utvrđeno je da ne postoje razlike među jedinkama, te se one smatraju jednim te istim klonom koji se autoreprodukcijom (vegetativno) održao i preživio sve nepogodnosti u vrlo surovim uvjetima u kojima je vrsta rasprostranjena. Sjemenke su fertilne, što ukazuje na prisutnost samooplodnje.

ŠUMARSKI LIST 7-8/2021 str. 91     <-- 91 -->        PDF

Volemija je tercijarni relikt. Starost biljaka procijenjuje se na 1000-2000, pa i više tisuća godina. Poduzeti su veliki radovi na očuvanju te vrste te danas postoji velik broj radova od kojih navodimo samo neke (Borzan 1995; Woodford 1995, 2000; Hill 1997; Chambers i dr. 1998; Burrows 1999; Offord 1999; Briggs 2000; Brophy i dr. 2000; Hanson 2001; Peakall i dr. 2003; Vidaković i Franjić 2004; McLoughlin i Vajda 2005; Cantrill i Raine 2006; Crisp 2011; Dettmann i Jarzen 2012; ).
Stablo je do 40 m visine i više od 1 m u promjeru. Kora debla je krupnozrnata i čokoladne je boje. Juvenilno lišće je nalik tisinom ili jelinom, dvoredno, mekano, tamnozeleno odozgo i bijelovoštano odozdo. Adultno lišće je također igličasto, nešto kraće i zaobljenoga vrha, kruto, svijetlozeleno s obiju strana i raspoređeno duž gornje strane izbojka u četiri reda. U srednjem dijelu izbojka iglice su najduže, te grančice s višegodišnjim izbojcima izgledaju kao niz jastučasto segmentiranih izbojaka. Iglice ne otpadaju pojedinačno, već otpada cijeli vršni izbojak s iglicama. Juvenilni i adultni izbojci razlikuju se po rasporedu i obliku lišća, i po tim svojstvima vrsta je najsličnija rodu Araucaria. Cvjetovi su jednospolni; muški u resastim, sjedečim cvatovima, na vrhu postranih primarnih grana; ženski su češerasti, okruglasti i nalaze se uvijek iznad muških, kad sazriju postaju crvenosmeđi. Broj kromosoma 2n = 2x = 26. Podnosi temperature od –5  do +45 °C, ali

ŠUMARSKI LIST 7-8/2021 str. 92     <-- 92 -->        PDF

pokušaji sadnje u Japanu i SAD-u pokazali su da može preživjeti i temperature do – 12 °C. Kalcifobna je i u uzgoju treba o tome voditi računa. Čak ni voda za zalijevanje ne bi trebala sadržavati kalcij.
Prva biljka u Hrvatskoj zasađena je u perivoju Vladimira Nazora još 2006. godine. To je bila donacija australske vlade. Time se Zadar svrstao u red rijetkih gradova u Europi, a jedini u Hrvatskoj, kojemu je bila omogućena globalna zaštita ugroženih vrsta drveća i uloga u opstanku biljne raznolikosti na Zemlji. Biljka se nalazila u kavezu, te se to smatralo dovoljnom mjerom da se spriječi bilo kakva devastacija, no to nije spriječilo vandale da je unište. Tako je volemija uvenula 2011. godine i s njom je nestala i zadnja nada za spas ove vrste u Hrvatskoj.
Nakon toga u Hrvatsku su 2014. godine stigla četiri nova primjerka, od kojih je jedan posađen u Botaničkom vrtu Biološkoga odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i taj je danas u vrlo dobrom stanju, dva su ostala u posudama od kojih je jedan služio za razmnožavanje, a jedan je na tajnoj lokaciji. Prema najnovijim informacijama jedan od dva primjerka u posudama je uginuo, tako da ih sada Vrt ima tri. To je jedna od najslavnijih biljaka današnjice, a u Botaničkome vrtu je posađena na samu 20. godišnjicu njenoga otkrića te u čast 125. godišnjice Vrta.
Također je 2014. godine i Zrinjevac iz Zagreba nabavio dvije jedinke od kojih je jednu ustupio gradu Zadru, a drugi prof. dr. sc. Želimiru Borzanu. Tako je Zadar ponovno dobio jedan primjerak ove vrste koja je do proljeća 2021. godine bila u plasteniku rasadnika Nasadi d.o.o. (sl. 1-3), a u proljeće 2021. godine je prenešena u perivoj Vladimira Nazora (sl. 4-5). O drugom primjerku nemam dostupnih informacija.
Ove jedinke su prvi javno dostupni primjerci u Zagrebu i Zadru, a i u Hrvatskoj.
LITERATURA
Anonymous, 1995: Checks on site of rare trees. [Wollemi Pines] Sydney Morning Herald 28-02-95: 5.
Anonymous, 1995: ‘Extinct’ native pine rediscovered [Wollemi pine, discovered in an almost inaccessible part of the Wollemi National Park, about 200 kms. west of Sydney, was believed to have become extinct 150 million years ago]. The Greener Times, Jan.: 7.
Anonymous, 1995: Fears for ancient pines after scavengers find secret grove. Sydney Morning Herald 24-02-95: 1.
Borzan, Ž., 1995: ”Wollemi Pine” – nova vrsta drveća otkrivena u Australiji. Priroda 819(10): 24-25.
Cantrill, D. J., J. I. Raine, 2006: Wairarapaia mildenhallii gen. et sp. nov., a new Araucarian cone related to Wollemia from the Cretaceous (Albian‐Cenomanian) of New Zealand. Int. J. Plant Sci. 167(6): 1259-1269.
Chambers, T. C., A. N. Drinnan, S. McLoughlin, 1998: Some morphological features of Wollemi pine (Wollemia nobilis: Araucariaceae) and their comparison to Cretaceous plant fossils. Int. J. Plant Sci. 159: 160-171.
Crisp, C., 2011: Cenozoic extinctions account for the low diversity of extant gymnosperms compared with angiosperms. New Phytologist 192(4): 997-1009.
Dettmann, M. E. H. T. Clifford, M. Peters, 2012: Emwadea microcarpa gen. et sp. nov. – anatomically preserved araucarian seed cones from the Winton Formation (late Albian), western Queensland, Australia. Alcheringa. 36(2): 217-237.
Dettmann, M. E., D. M. Jarzen, 2000: Pollen of extant Wollemia (Wollemi pine) and comparisons with pollen of other extant and fossil Araucariaceae. P. 187-203 in Pollen and Spores Morphology and Biology (M. M. Harley, C. M. Morton and S. Blackmore, eds.). R. Bot. Gard. Kew.
Eckenwalder, J. E., 2009: Conifers of the World. Timber Press. pp. 630-631.
Gilmore, S., K. D. Hill, 1997: Relationships of the Wollemi pine (Wollemia nobilis) and a molecular phylogeny of the Araucariaceae. Telopea. 7(3): 275-291.
Greenaway, C., 1995: Jurassic pines in Wollemi Park. Wildlife Australia 32(1): 3.
Hill, K. D., 1997: The Wollemi Pine: A recently discovered Australian genus of Araucariaceae. Americ. J. Bot. 84(6) Suppl.: 202-203.
Jones, W. G. K. D. Hill, J. M. Allen, 1995: Wollemia nobilis, a new living Australian genus and species in the Araucariaceae. Telopea. 6(2-3): 173-176.
Jones, W. G., K. D. Hill, J. M. Allen: 1995: Wollemia nobilis, a new living Australian genus and species in the Araucariaceae. Telopea 6: 173-176.
Jones, W., 1995: Wollemi Pine – the missing link? [rediscovery of population of 23 adults and 16 juveniles in Wollemi National Park, N. S. W.]. On the Brink 6: 2.
Macphail, M., K. Hill, A. Partridge, E. Truswell, C. Foster, 1995: Australia: Wollemi pine: old pollen records for a newly discovered genus of gymnosperm. Geol. Today March-April: 42-44.
McLoughlin, S. V. Vajda, 2005: Ancient Wollemi pines resurgent. Amer. Sci. 93(6): 540-547.
Offord, C., 1996: Conserving the Wollemi Pine: an integrated approach. [Recovery Plan being prepared by ANCA. ‘The simple act of visiting the site poses one of the greatest threats...’ Danthonia 5(2) : 12-14.
Payne, Ch., 1998: The Wollemi pine – a portrait. http://www.axon.com.au/mindsight/ Wollemi/index.htm (accessed 19-Jul-2001).
Peakall, R., D. Ebert, L. J. Scott, P. F. Meagher, C. A. Offord, 2003: Comparative genetic study confirms exceptionally low genetic variation in the ancient and endangered relictual conifer, Wollemia nobilis (Araucariaceae). Molecular Ecology. 12 (9): 2331–2343. 
Pole, M., 2008: The record of Araucariaceae macrofossils in New Zealand. Alcheringa 32(4): 405-426. 
Stefanović, S. M. Jager, J. Deutsch, J. Broutin, M. Masselot, 1998: Phylogenetic relationships of conifers inferred from partial 28S rRNA gene sequences. Amer. J. Botany 85(5): 688. 
Vidaković, M., J. Franjić, 2004: Golosjemenjače. Sveučilište u Zagrebu – Šumarski fakultet. Zagreb, 823 str.
Woodford, J., 1995: Intruders damage Wollemi pines. The Age 24-02-1995: 5.
Woodford, J., 2000: The Wollemi Pine: The Incredible Discovery of a Living Fossil From the Age of the Dinosaurs. Australia. pp 224.