DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2022 str. 70     <-- 70 -->        PDF

Godine 1948. Zemaljski zavod za zaštitu prirodnih rijetkosti NR Hrvatske pod brojem 196/48. arhipelag stavlja pod zaštitu Odlukom o proglašenju Brionskih otoka zaštićenom prirodnom rijetkošću. Svo to vrijeme Brijuni zadržavaju status ekskluzivnog prostora namijenjenog isključivo korištenju političke elite. Proglašenjem Brijuna Nacionalnim parkom 1983. godine, gubi se dio tog ekskluzivnog karaktera i u travnju 1984. godine na otočje stižu prvi izletnici, iako se dio otoka i danas koristi za rezidencijalne potrebe Predsjednika i Vlade Republike Hrvatske (JU NP Brijuni - Plan upravljanja (2017.- 2026.)).
Nacionalni park Brijuni smješten je uz zapadnu obalu Istre, u blizini grada Pule. Od kopna je odijeljen uskim Fažanskim kanalom i obuhvaća 14 otoka i otočića. Današnje granice utvrđene su 1999. godine Zakonom o izmjenama zakona o Nacionalnom parku i spomen području Brijuni (NN 45/99). Ukupna površina svih otoka je oko 7,35 km2, a najveći dio, oko 75% pripada otoku Velikom (Velom) Brijunu (Prostorni plan Nacionalnog parka Brijuni). Gotovo 80% površine teritorija nacionalnog parka odnosi se na more.
Upravo je sprega prirodnih i antropogenih čimbenika, ključno obilježje koje ga čini integralnom cjelinom identiteta ove zaštićene prirodne vrijednosti, prepoznate i na nacionalnoj razini te sukladno tome jednako i vrednovane. Nacionalnim parkom Brijuni su proglašeni 1983. godine Zakonom o Nacionalnom parku i Spomen području Brioni (NN 46/83 i kasnije dopune) te su zaštićeni i Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara kao spomenik kulture - Kulturni krajolik otočja Brijuni od 29. travnja 2013. Od trenutka implementacije ekološke mreže Europske unije NATURA 2000 putem Uredbe o ekološkoj mreži (NN 124/13, NN 105/15) cijeli Nacionalni park Brijuni vrednovan je kao važno područje za ptice i divlje vrste i stanišne tipove.
S time u vezi je i način upravljanja i očuvanja ovog nacionalnog parka, koji obuhvaća podjednaku brigu o prirodnim ekosustavima kopna i mora, kao i o krajobrazima kulturno-povijesnih kvaliteta nastalih pod ljudskim utjecajem, kako bi se omogućila njihova opstojnost, očuvanost i zaštita prema načelima kategorije zaštite „nacionalni park“. S obzirom da danas ovakvih jedinstvenih područja mora i kopna ima sve manje, Nacionalni park Brijuni možemo promatrati u kontekstu referentnog područja sjevernog Jadrana za praćenje promjena biljnog i životinjskog svijeta te kopnenih i morskih ekosustava općenito.
Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi trenutno stanje šume hrasta crnike i crnog jasena na pokusnim plohama br. 56 i 57, odnosno nastaviti istraživanje sukcesivnog razvoja tih sastojina, međusobno ih usporediti i usporediti ih s prijašnjim istraživanjima 1988. i 1997. godine. Jednako tako, s obzirom da je trajna pokusna ploha (TPP) br. 56 postavljena u slobodnom prostoru i nezaštićena od divljači istraživanje se također usredotočilo na razlike izmjeđu dviju sastojina, jer je TPP br. 57 ograđena i divljač je ne brsti. S obzirom da su plohe postavljene u nacionalnom parku, čijim šumama se ne gospodari, već su one izuzete od djelatnosti čovjeka i prepuštene prirodnom razvoju, istraživanjem se želio utvrditi smjer u kojem se prirodna sukcesija razvija.
Šumska vegetacija – Forest vegetation
Od kopnenih staništa najzastupljenija i najvrijednija su upravo ona šumska. Istražujući biljnogeografsku raščlanjenost Istre, Šugar (1984) Brijunsko otočje definira u eumediteranskoj zoni koju čine šume hrasta crnike (Quercus ilex L.). Na osnovifitogeografskog raščlanjenja klimazonalne šumske vegetacije Hrvatske, Trinajstić (1998) Brijunsko otočje svrstava u Mediteransku regiju, Mediteransko-litoralni vegetacijski pojas i Eumediteransku vegetacijsku zonu šuma hrasta crnike (česmine) sveze Quercion ilicis Br.-Bl. (1931) 1936.
Na području Velog Brijuna na relativno maloj površini izmjenjuju se elementi više šumskih stanišnih tipova sveze Quercion ilicis Br.-Bl. (1931) 1936-uz mješovitu šumu i makiju crnike s crnim jasenom (Fraxino orni-Quecetum ilicis Horvatić (1956) 1958) javljaju se i elementi čistih vazdazelenih šuma i makije crnike s mirtom (Myrto-Quercetum ilicis (Horvatić 1963) Trinajstić 1985), te na manjim površinama elementi šuma i makije tršlje i vazdazelene krkavine (Pistacio-Rhamnetum alaterni Šugar (1985) 1994) koja se inače pojavljuje samo u zapadnoj Istri te na brijunskom i rovinjskom otočju. Nastala je degradacijom šuma hrasta crnike i crnog jasena, u njoj crnika i neke njezine vrste izostaju, a crni je jasen rijedak. Najznačajnije su vrste edifikatori Pistacia lentiscus i Rhamnus alaternus, te u prizemnom rašću vrste iz submediteranskih travnjaka (Vukelić 2012).
MATERIJALI I METODE
MATERIALS AND METHODS
Istraživanje flornog sastava uključivalo je izradu fitocenoloških snimaka na plohi po metodi ciriško-monpelješke škole (Braun-Blanquet 1964). Dvije fitocenološke snimke snimljene su na dvije plohe od 400 m² (20 m x 20 m) unutar svake trajne pokusne plohe. Fitocenološko snimanje obuhvaća popis svih biljnih vrsta u sloju drveća, grmlja i prizemnog rašća koje su uočene i zabilježene na odabranim plohama s pripadajućim vrijednostima za pokrovnost.
Na TPP 57 provedeno je i istraživanje stanja ponika i pomlatka po vrsti drveća i broju, zbog čega su na terenu osnovane privremene pokusne plohe. Rađena je i izmjera ponika i pomlatka po visinskim klasama od 25 cm. Odabrano je reprezentativno 5 pokusnih ploha veličine 5 x 5 m, dakle ukupne površine 125 m3 (5 x 25 m2). Rezultati su prikazani po plohi i po 1 ha.
Nakon terenski prikupljenih podataka pristupilo se matematičko-statističkoj obradi podataka i određivanju osnovnih sastojinskih elemenata te obračunu drvne zalihe