DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2022 str. 61     <-- 61 -->        PDF

geomorfološki nastavak brežuljka Baterija, kako navodi Onofri (1997), zajedno s njim, onako bujno obrastao borovom šumom, uokviruje jugoistočno krilo grada Korčule. Nastavno prema sjeveru Hober sa šumama Fortezza i Strećica čini cjelinu koja okružuje grad Korčulu sa njenog zaleđa, stvarajući sa morem u njenom frontalnom dijelu, kako navodi Vojinović (1997)”modrozeleni prsten koji gradu daje rijetku osobitost urbanih sredina mediteranskog ugođaja”.
Razvoj gradova i potreba njihovog stanovništva uvjetovali su nastanak prvih parkova kao javnih zelenih površina, odnosno šetališta namijenjenih zajedničkom korištenju.
U europskim gradovima se prvi javni parkovi podižu krajem 18. stoljeća, najviše iza sredine 19. stoljeća. Istovremeno se i u Hrvatskoj formiraju prvi takvi parkovi. Parkovi u funkciji šetališta nastaju na različitim položajima unutar ili izvan naseljenog područja, ovisno o njihovom razvoju i prirodnim obilježjima okolnog područja. Nastajali su kao odraz ondašnjih potreba svakodnevnog života, kulturnih i političkih zbivanja, kao i ukusa i mogućnosti onih koji su ih oblikovali i koristili. Najčešće su nosili imena svojih osnivača, pokrovitelja ili istaknutih osoba tog vremena (Mlinarić i Jurković 1999). S obzirom na mjesto nastanka, gradski park Hober je nastao izvan naseljenog prostora grada,iz prirodne šume, na sjeveroistočnim padinama brda Hober.
Park je oblikovan kao šetalište s klupama, prostor namijenjen susretanju, odmoru i rekreaciji u sjeni šumske vegetacije. S obzirom na reljefne karakteristike unutar parka zatičemo istaknute položaje s izraženim vizualnim vrijednostima na korčulanski arhipelag i poluotok Pelješac. Sukladno povijesnom pregledu, a pod utjecajem političkih zbivanja onoga vremena, park je osnivanjem 1898. godine nazvan po kralju Franji Josipu I. 1922. godine je preimenovan u “Bašću Kralja Aleksandra”, dok je u Odluci o proglašenju gradskog parka u Korčuli rezervatom prirodnog predjela naveden kao gradski park “Hober” (slike 1. i 2). Utjecajem poslijeratnih zbivanja, park 1917. godine podizanjem spomenika palim vojnicima, postaje područje spomen obilježja. Sam prostor ipak zadržava svoju osnovnu namjenu gradske šetnice sa biljkom kao osnovnim elementom svakog parka i šetališta.
Vrtno-arhitektonski elementi i stanje očuvanosti – Garden-architectural elements and status of conservation
Od arhitektonskih elemenata, prema povijesnom vremenskom slijedu u ondašnjem gradskom parku su najprije formirane šetnice sa stepenicama i plato poznat pod nazivom pjaceta, te su postavljene klupe kako bi građanima bila omogućena šetnja i boravak u istom. Prema navodima Denich i Draganović (1985), Fabris (2001)”u parku su izgrađene mnoge šetne staze u ukupnoj dužini preko 4 km”. Kako je već prethodno navedeno prema Orebu (2007), staze su prilikom uređenja parka bile “pošljunčane”. Kako navodi Vojinović (1997), 1926. godine je napravljeno i uređeno još jedno šetalište koje spaja tvrđavu s parkom Hober, te je popravljen i put oko Hobera. Staze pretežno prate prirodnu konfiguraciju terena, u pojedinim dijelovima su podzidane i oblikovane kamenom, a tamo gdje treba savladati veći nagib najčešće se pojavljuje stepenište. Danas su te staze zapuštene i vidno neodržavane, dok su kamene strukture formirane kao zidići i podzidi na pojedinim dijelovima urušene i zarasle (Slike 3. i 4).
Put oko brda Hober danas je asfaltirana cesta i u naj­većem dijelu prometna za motorna vozila, a krajnje površine parka