DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2022 str. 69     <-- 69 -->        PDF

Konvencija o europskim krajobrazima koja je usvojena u Strasbourgu 19. srpnja 2000.godine, a koju je Republika Hrvatska potpisala 20. listopada 2000. godine i potvrdila Zakonom (NN – međunarodni ugovori 12/2002) definira krajobraz kao “određeno područje, viđeno ljudskim okom, čija je narav rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i/ili ljudskih čimbenika”.
Kako navodi Dumbović Bilušić (2015) krajolik se može definirati kao zemljopisno određeno područje jasnih obilježja i prepoznatljivog karaktera, koji je rezultat uzajamnog djelovanja čovjeka i okoliša tijekom razdoblja nastajanja i oblikovanja. Krajobraz je sadržan u vidljivom, vizualnom (Claval 2008 u: Cifrić i Trako 2008). Odnos koji čovjek ima s krajobrazom u kojemu svakodnevno provodi vrijeme, radi i djeluje ponajprije temeljen na (svjesnom ili nesvjesnom) vizualnom iskustvu (Bell 2009 u: Cifrić i Trako 2008). Vizualna percepcija krajobraza može biti objektivna i subjektivna (Steinwender i dr. 2008; Kamičaitytė-Virbašienė/Janušaitis, 2004 u: Cifrić i Trako 2008) što je u literaturi objašnjeno kao objektivna i subjektivna paradigma.
Krajolik/krajobraz čine sastavnice i procesi u kojima se odražavaju odnosi između čovjeka i njegova okoliša. Opće prihvaćen je stav da se sastavnice krajolika dijele na materijalne/fizičke i nematerijalne sastavnice, a materijalne se dijele na prirodne (klima, reljef, geološka obilježja, tlo, vegetacija, staništa) i antropogene/kulturne sastavnice (naselja, građevine, prometnice, poljoprivrenne površine, povijesno-arheološki artefakti u prostoru i sl.). Oblikovne (fizionomijsko-morfološke) sastavnice čine: mjerilo, proporcije, linije razgraničenja, dominante u krajoliku, oblici, boje, vizure, uzorci krajolika, dok nematerijalne (osjetilne, perceptivne) sastavnice čine: asocijativne, duhovne, identitet, simboli, običaji, literatura, glazba, osjećaj prostora i dr.
Krajobraz je složena sastavnica cjelokupnog okoliša koja obuhvaća biološko-ekološke, sociološke i gospodarske čimbenike. Prema Furlan-Zimmermann (1999) tri su čimbenika koji definiraju krajobraz. To su prirodni, antropogeni (kulturno-povijesni i društveno-gospodarski) i čimbenici percepcije (estetski, asocijacije). Kao rezultanta prirodnih i antropogenih obilježja i procesa koji su se odvijali ili se odvijaju u prostoru, krajolik odražava nekadašnji i sadašnji odnos čovjeka prema svom okolišu. Opisuje se i ocjenjuje u okviru njegovih materijalnih i nematerijalnih obilježja koji ga stvaraju i nisu međusobno odvojena. Osnovna podjela prepoznaje: prirodni ; doprirodni i kulturni (a-ruralni, b-subruralni, c-urbani) krajobraz. Koriste se i termini prirodni i antropogeni ili kultivirani krajobraz. Najopćenitija podjela krajobraza je na prirodne i kulturne. Kako ističe Dumbović Bilušić (2015) prirodni krajobraz bi bio „područje netaknute prirodnosti čiji razvoj određuju i uređuju isključivo zakoni prirode, bez čovjekova utjecaja“. Takvih područja danas gotovo da i nema posebice u Hrvatskoj osim manjih predjela. Tako da se taj pojam „rabi s zadrškom“. Autorica ističe da se „kulturni krajolici mogu opisati kao dijelovi na zemlji izloženi temeljnim utjecajem prirode i čovjeka, koji značajno mijenjaju njegov prvotni izgled“. Dakle nastaje čovjekovim djelovanjem i oblikovanjem iz određenih funkcionalnih razloga (Dumbović Bilušić 2015). Odbor za svjetsku baštinu (World Heritage Committee) definira kulturni krajobraz kao geografsko područje oblikovano „zajedničkim međusobnim djelovanjem prirode i čovjeka“ (UNESCO 2005 u: Cifrić i Trako 2008). Valja spomenuti kako još od 1988. godine IUCN prepoznaje zaštićene kulturne krajobraze kao “žive modele održivog načina korištenja” (Brown i dr. 2005. u: Andlar i dr. 2011). Kulturni krajobraz predstavlja suprotnost prirodnom krajobrazu. Sintagma kulturni krajobraz označava krajobraze u kojima je antropogeni utjecaj primarno zaslužan za izgled i mehanizme koji se u njemu odvijaju. Kulturni krajobrazi (ili krajolici) u osnovi su predmet proučavanja i zanimanja u sklopu krajobraznoga planiranja. „Kulturni krajobraz je ispreplitanje fizičke pojavnosti i simboličke različitosti, čovjekovog razumijevanja i raznolikosti interesa koji u krajobrazu vide potencijale i time definiraju aspekte razvoja odnosno zaštite krajobraza.” (*** 1998). To je djelomično ili potpuno antropogenizirani krajobraz. Stoga ga Ogrin (1999) dijeli na: izgrađeni krajobraz, tj potpuno urbanizirani (stanovanje, sport, industrija, arheologija, i dr.) te na kultivirani krajobraz kojega definiraju integralne djelatnosti u prostoru (poljoprivreda, šumarstvo-kulture, plantaže, vodno gospodarstvo, rudarstvo i sl.).
Plachter (1995) u: Dumbović Bilušić (2015) dijeli krajolike prema funkcionalno-ekološkim stupnjevima na prirodne i poluprirodne; tradicijske kulturne krajolike; moderne i suvremene agrikulturne krajolike i urbane krajolike. S obzirom na proces njegova nastajanja i mijenjanja Cifrić i Trako (2008) također dijele krajobraze na prirodni krajobraz, tzv. divljina u smislu prirode „koja se sastoji od biljaka, životinja i krajobraza, u svom primitivnom stanju, bez ljudskih intervencija“ i kulturni krajobraz kao „geografski prostor koji sadrži kulturne i prirodne resurse vezane za povijesne događaje, aktivnosti, pojedince ili društvene grupe“.
Obad Šćitaroci i dr (2014) izdvajaju i definiraju organski/spontano razvijene krajolike/krajobraze koji uključuju nastale spontanim razvojem tijekom prošlosti na: povijesni ruralni krajolici – ilustriraju razvoj seoske zajednice, naselja, prostornog ustroja, načina života i uzoraka poljodjelskog korištenja prostora te agrarni/poljodjelski krajolici – predstavljaju način korištenja zemlje/tla, podjelu posjeda, parcelaciju, sustave ograda i ostale vrste suhozidne gradnje (kažuni, bunje, gromače) i dr. Posebnost organski razvijenih krajolika jest da tijekom povijesti povećava ili dodaje promjene i uzorke korištenja te da može u sebi sadržavati i elemente namjerno oblikovanog krajolika. Važni su odnosi