DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2022 str. 98     <-- 98 -->        PDF

Zapisi iz hrvatskih šuma (9)
Dendrobionti – zajednica šumskih pauka skakača (Araneae: Salticidae)
Radovan Kranjčev
Pauci skakači (Salticidae) su svojtama najbrojnija skupina pauka. Žive u gotovo svim terestričkim staništima. Svi su odreda heliofili. Značajnu skupinu nalazimo i u šumama Hrvatske, iako je većina tih heliofilnih svojti zaposjela i različita ne-šumska staništa. U ovom slučaju stanište pauka skakača definiramo kao životni prostor u kojem pojedina vrsta nalazi optimalne uvjete života, prostor u kojem odlaže jaja i gdje se razvija njezino potomstvo i prostor u kojem nalazi najpovoljnije uvjete ishrane.
Kad je riječ o paucima skakačima, to je prostor iz kojega najlakše i najbrže odlaze i vraćaju se te pronalaze živu hranu i u kojemu su, kao predatori, najbolje zaštićeni od vlastitih predatora. To praktički znači kako njihovo najčešće vrlo malo stanište, odnosno mikro-stanište, nije lako otkriti i dobro poznati, jer ako smo nekog od njih pronašli, recimo na nekoj grančici ili među lišćem u krošnji stabla, ili na liš­ćem pokrivenom tlu, to ne znači kako on tamo odista ima svoje obitavalište. Nedovoljno poznavanje staništa znatnog dijela svojti pauka skakača uzrok je i našeg još uvijek nedovoljnog poznavanja njihove cjelovite ekologije, iako se pauci skakači istražuju već gotovo dvije stotine godina. Zbog toga još uvijek nismo u mogućnosti načiniti cjeloviti i vjerodostojan popis ili kodifikaciju njihovih staništa.
Pauci skakači dendrobionti odlikuju se nekim posebnim prilagodbama. Njihova tijela su najčešće plosnata i razmjerno produljena, noge najčešće razmjerno duge, odlikuje ih kriptična obojenost, brzina i razmjerno dulji skokovi.
Detaljna višegodišnja vlastita opažanja pokazuju kako u nekoj šumskoj zajednici možemo razlikovati više tipova staništa i mikro staništa ovih malih životinja. Naime, ako šumu shvatimo kao jedinstvenu biocenozu, a pauke skakače kao vrlo pokretne organizme i dendrobionte, ovi pauci mogu zauzeti nekoliko manjih mikro-staništa ili ekoloških niša, primarnih i sekundarnih, kao što su:
1. Mrtvi dio kore starih stabala s manjim ili većim šupljinama ili malim skloništima koja nastaju djelomičnim odvajanjem dijelova kore (lila, lup).Površinski dijelovi kore obrasli lišajevima ili bršljanom
2. Gale ili zoocecidije, posebice na hrastovima
Površinski dijelovi stabala šumskog drveća bila bi primarna staništa, a sva druga mikro-staništa mogla bi se nazvati sekundarnima, fakultativnim.
Ova staništa bit će naseljena paucima samo kad su dobro osvijetljena. Zato pauke skakače nećemo naći u gustim šumskim sastojinama, već na njihovim rubnim dijelovima okrenutim jugu, uz šumske putove, na šumskim čistinama i prosjekama, ali i na pojedinačnim deblima starih jabuka u voćnjacima, platana u parkovima i drvoredima, na starom kolju u vinogradima, i sl. Nećemo ih naći na golim deblima bukve, graba, jasena, bijele topole i drugih vrsta biljaka s glatkom korom. Naći ćemo ih u ekstenzivno obrađivanim voćnjacima, vinogradima, arboretumima, rijetkim šumama, drvoredima, osamljenim stablima, na stupovima i ogradama, na bolesnim mjestima drveta i kore, među suhim listovima, unutar suhih plodova (Međimurje, Sv. Marija) i uz ostatke suhih plodova šljiva, jabuka, krušaka.
Na tim primarnim staništima do sada je zabilježeno petnaestak vrsta. To bi bio karakteristični skup vrsta pauka dendrobionata (KSV), unutar kojega razlikujemo stalne, redovite članove kao karakteristične vrste (KV, označene kurzivom) i nestalne ili povremene, fakultativne.
1. Salticus mutabilis
2. Salticus cingulatus
3. Salticus zebraneus
4. Marpissa muscosa
5. Macaroeris nidicolens
6. Pseudicius encarpatus
7. Carrhotus xanthogramma (Slika 1.)
8. Dendryphantes rudis
9. Pseudicius picaceus
10. Leptorchestes berolinensis
11. Leptorchestes mutilloides
12. Synageles dalmaticus
13. Synageles albotrimaculatus
14. Heliophanus cupreus
15. Heliophanus auratus
posebno su naseljena rijetka stabla u parkovima i drvoredima koja nemaju glatku koru. Odrasle jedinke i njihova legla nalaze se ispod raspucale kore, i to onda ako je gornji dio tog dijela kore još spojen s ostalim dijelovima, a samo s donje strane je više - manje odvojen od debla, tj. od ostalog dijela kore. Na taj način leglo i jedinke su dobro zaštićene od eventualnih padalina. U takvim okolnostima

ŠUMARSKI LIST 5-6/2022 str. 99     <-- 99 -->        PDF

pauke ili njihova legla nalazimo od oko 20 do približno 2 m visoko od tla. Neka debla ne moraju imati lilu jer su mlađa, ali ako imaju površinu više-manje prekrivenu ograncima bršljana ili lišajeva, i na njima se mogu otkriti jedinke salticida jer imaju pogodna zakloništa. Slično je i sa stablima koja su pokrivena mahovinom i/ili lišajevima, naravno, pod uvjetom da su izložena suncu.
Najpoznatija i najviše raširena vrsta pauka skakača kojoj je primarno stanište naselje lišajeva ili bršljana, u Hrvatskoj je razmjerno velika Marpissa muscosa Clerck. Ističe se izvanrednom zaštitnom obojenošću i zamijećujemo je tek kad se pokrene.
Na takvim staništima salticide nalazimo od ljeta do kasnije u jesen, a za lijepih dana i dana bez hladnog vjetra, jedinke se sunčaju i šeću po deblu i lako ih se zamijeti. U nekim prigodama kad lagano prolazimo rukom ili štapom po bršljanu ili mahovini i lišajevima, pauci koji se pritom uznemire, mogu brzo skočiti na tlo ili ostati visjeti o nitima paučine. Na kori raznih stabala salticide je moguće pronaći sve do 11. mjeseca, a kad tijekom zime nastupe topla sunčana razdoblja i razdoblja sa slabim vjetrom, pauke je moguće naći i u siječnju na kori stabala, makar snijeg bio debeo i pola metra.
U bršljanu ako je na južnoj strani stabla i ako je bršljan dovoljno razgranjen i bogat lišćem i ograncima, zapredci pauka se nalaze uz stabljike bršljana ili na mjestu račvanja ogranaka, ili u većim nakupinama lišća. I u lišajevima koji su većih i plosnatih steljki, no opet samo ako su debla osvijetljena i južne ekspozicije, pauci skakači odlikuju se velikom kriptičnom obojenošću. Ponekad ove paučiće nalazimo i u neposrednom društvu drugih životinja ili s nekim drugim paucima (Philodromidae), ili primjerice s mrežastom stjenicom platane (Corythuca ciliata Say) od 10 do 100 (170) cm visoko od tla.
Prema vlastitim opažanjima potpuno osobita mikro-staništa pauka skakača mogu biti gale ili šiške koje nalazimo na hrastovima, vrbama, topolama, ali i na smreki, jeli, arišu i drugim četinjačama. U Hrvatskoj ih je poznato više desetaka vrsta, a sve su one osobite tvorbe kukaca, osica šišarica (Cimbicidae). Kad se završi razvojni ciklus neke osice šišarice, njezin „stan“, odnosno gala ostaje prazan te ga kao novi podstanari mogu naseliti neki pauci skakači (Slika 2). Oni često nasele šiške ili gale osica Andricus quercustozae, A. caput-medusae, A. kollari, Rabdophaga rosaria i još neke druge. Nerijetko ove gale nalazimo visoko od tla u krošnjama i dobro su vidljive u zimskom dijelu godine kod listopadnih vrsta drveća (Slika 3).
Na velikom broju šumskih staništa u Hrvatskoj u galama sam do sada zabilježio dvadesetak vrsta pauka skakača. Treba istaknuti da sve te vrste nalazimo i na onim drugim, rekli bismo primarnim mikro-staništima.
Međutim, ovdje gale koje do sada u svijetu kao mikro-staništa pauka posebno nisu istraživana, ističem zbog još jednog značajnog razloga. Naime, ustanovio sam u većem broju slučajeva u cijeloj Hrvatskoj, da uz pauke skakače u njima istovremeno može živjeti i nekoliko vrsta mrava. Ili točnije, u istoj praznoj gali Andricus quercustozae uz jednu vrstu mrava, najčešće ženku, živi i jedna vrsta pauka, recimo, mirmekofilni Leptorchestes berolinensis. Ne ulazeći u dublju analizu ovog fenomena, ističem tek općepoznatu činjenicu kako su i mravi i pauci tipični predatori pa i neposredni kompetitori. Temeljno pitanje odnosi se upravo na otkrivanje do sada nepoznatih uzroka međusobne tolerancije koja im omogućuje opstanak u istoj životnoj sredini, u istoj ekološkoj niši.