DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2022 str. 99     <-- 99 -->        PDF

pauke ili njihova legla nalazimo od oko 20 do približno 2 m visoko od tla. Neka debla ne moraju imati lilu jer su mlađa, ali ako imaju površinu više-manje prekrivenu ograncima bršljana ili lišajeva, i na njima se mogu otkriti jedinke salticida jer imaju pogodna zakloništa. Slično je i sa stablima koja su pokrivena mahovinom i/ili lišajevima, naravno, pod uvjetom da su izložena suncu.
Najpoznatija i najviše raširena vrsta pauka skakača kojoj je primarno stanište naselje lišajeva ili bršljana, u Hrvatskoj je razmjerno velika Marpissa muscosa Clerck. Ističe se izvanrednom zaštitnom obojenošću i zamijećujemo je tek kad se pokrene.
Na takvim staništima salticide nalazimo od ljeta do kasnije u jesen, a za lijepih dana i dana bez hladnog vjetra, jedinke se sunčaju i šeću po deblu i lako ih se zamijeti. U nekim prigodama kad lagano prolazimo rukom ili štapom po bršljanu ili mahovini i lišajevima, pauci koji se pritom uznemire, mogu brzo skočiti na tlo ili ostati visjeti o nitima paučine. Na kori raznih stabala salticide je moguće pronaći sve do 11. mjeseca, a kad tijekom zime nastupe topla sunčana razdoblja i razdoblja sa slabim vjetrom, pauke je moguće naći i u siječnju na kori stabala, makar snijeg bio debeo i pola metra.
U bršljanu ako je na južnoj strani stabla i ako je bršljan dovoljno razgranjen i bogat lišćem i ograncima, zapredci pauka se nalaze uz stabljike bršljana ili na mjestu račvanja ogranaka, ili u većim nakupinama lišća. I u lišajevima koji su većih i plosnatih steljki, no opet samo ako su debla osvijetljena i južne ekspozicije, pauci skakači odlikuju se velikom kriptičnom obojenošću. Ponekad ove paučiće nalazimo i u neposrednom društvu drugih životinja ili s nekim drugim paucima (Philodromidae), ili primjerice s mrežastom stjenicom platane (Corythuca ciliata Say) od 10 do 100 (170) cm visoko od tla.
Prema vlastitim opažanjima potpuno osobita mikro-staništa pauka skakača mogu biti gale ili šiške koje nalazimo na hrastovima, vrbama, topolama, ali i na smreki, jeli, arišu i drugim četinjačama. U Hrvatskoj ih je poznato više desetaka vrsta, a sve su one osobite tvorbe kukaca, osica šišarica (Cimbicidae). Kad se završi razvojni ciklus neke osice šišarice, njezin „stan“, odnosno gala ostaje prazan te ga kao novi podstanari mogu naseliti neki pauci skakači (Slika 2). Oni često nasele šiške ili gale osica Andricus quercustozae, A. caput-medusae, A. kollari, Rabdophaga rosaria i još neke druge. Nerijetko ove gale nalazimo visoko od tla u krošnjama i dobro su vidljive u zimskom dijelu godine kod listopadnih vrsta drveća (Slika 3).
Na velikom broju šumskih staništa u Hrvatskoj u galama sam do sada zabilježio dvadesetak vrsta pauka skakača. Treba istaknuti da sve te vrste nalazimo i na onim drugim, rekli bismo primarnim mikro-staništima.
Međutim, ovdje gale koje do sada u svijetu kao mikro-staništa pauka posebno nisu istraživana, ističem zbog još jednog značajnog razloga. Naime, ustanovio sam u većem broju slučajeva u cijeloj Hrvatskoj, da uz pauke skakače u njima istovremeno može živjeti i nekoliko vrsta mrava. Ili točnije, u istoj praznoj gali Andricus quercustozae uz jednu vrstu mrava, najčešće ženku, živi i jedna vrsta pauka, recimo, mirmekofilni Leptorchestes berolinensis. Ne ulazeći u dublju analizu ovog fenomena, ističem tek općepoznatu činjenicu kako su i mravi i pauci tipični predatori pa i neposredni kompetitori. Temeljno pitanje odnosi se upravo na otkrivanje do sada nepoznatih uzroka međusobne tolerancije koja im omogućuje opstanak u istoj životnoj sredini, u istoj ekološkoj niši.