DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2023 str. 33 <-- 33 --> PDF |
RASPRAVA DISCUSSION Preborno gospodarenje prisutno je u hrvatskom šumarstvu već više od stoljeća (Kern 1909.). Brojni su modeli gospodarenja bukovo-jelovim šumama razvijeni u okviru klasične škole prebornog gospodarenja (Hufnagl 1893, Liocourt 1898, Meyer 1952, Klepac 1961, Shütz 1989.). No, značajnije i ustaljeno preborno gospodarenje u Hrvatskoj nije provođeno sve do nakon Drugog svjetskog rata (Božić 2001, Bončina 2011.). Polovinom prošlog stoljeća značajno je izmijenjen koncept gospodarenja za sastojine koje u svom sastavu imaju običnu jelu te se za njih uvodi preborno gospodarenje prema izmjenjenoj BDq metodi, zasnovanoj na optimalnoj padajućoj distribuciji stabala i određivanju iznosa sječe na temelju realnog volumnog prirasta i korigiranjem obrastom sastojine (Klepac 1961.). Za sva staništa defirana je jedinstvena ophodnjica (razmak između dvije preborne sječe) od 10 godina. U razdoblju uvođenja prebornog gospodarenja dio jelovo-bukovih sastojina obilježavala je gotovo jednodobna čista struktura (Klepac 2001, Božić 2001 Čavlović i dr. 2006). Slično je zabilježeno i u drugim zemljama srednje Europe (Schütz 1975, 1992, Korpel 1982, Bončina i dr. 2002, Bončina 2011.). Na području hrvatskih Dinarida obilježje je to gospodarskih šuma na staništu većih proizvodnih mogućnosti (Božić 2000), a koje odgovora stanju strukture na pokusnoj plohi ovoga istraživanja. Za određivanje iznosa sječe u prebornoj sastojini optimalne strukture odlučujuću ulogu ima iznos njenog volumnog prirasta. Periodički se siječe cijeli akumulirani prirast ostvaren tijekom perioda raspoređen na stabla različitih promjera padajuće (negativne eksponencijalne) distribucije stabala (Shütz 1989-). Uz strukturu, koja značajno odstupa od preborne, iznos sječe mora biti veći, odnosno manji od prirasta sastojine (Klepac 1961-). Kako bi se razvoj sastojine usmjerio prema prebornoj strukturi prema modelu korištenom u Hrvatskoj (Klepac 1961.) iznos sječe u odnosu na ostvareni volumni prirast nastoji se korigirati pomoću obrasta – kroz omjer izmjerene i optimalne drvne zalihe (vidi Formulu 2). Osnovni problem je što odabrani model nije jednostavno primijeniti u praksi s obzirom da se pri operativnim inventurama i donošenju propisa budućeg gospodarenja u većini sastojina drvna zaliha utvrđuje u različitom trenutku u odnosu na prethodnu prebornu sječu. Orginalni model predviđa korištenje drvne zalihe neposredno pred sječu u procesu određivanja iznosa (intenziteta) preborne sječe. Drugi problem je potreba za određivanjem postotka prirasta. Postotak prirasta korišten u operativnoj praksi odnosi se na udio volumnog prirasta u drvnoj zalihi utvrđenoj u trenutku izmjere. Kako se volumni prirast određuje posredno iz vremena prelaska metodom izvrtaka, značajno se zadire dublje u povijesnu strukturu sastojine nego što je to 10-godišnje proteklo |