DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2023 str. 35 <-- 35 --> PDF |
može biti postavljanje realnih, okvirnih i dugoročniji modela i nastojati usmjeriti razvoj sastojina prema modelu koji uvažava stanje i dinamiku strukture na razini pojedine sastojine, ali i omogućava dugoročnije planiranje gospodarenja uz usmjeravanje razvoja prema jasno postavljenom cilju na razini šume. Provedene projekcije razvoja sastojinske strukture uz primjenu više scenarija gospodarenja predstavljenih različitim modelima izračunavanja ukupnog iznosa sječe, korištene su za analizu dugoročnog razvoja bukovo-jelovih šuma. Rezultati projekcije razvoja strukture sastojine primjenom različitih modela određivanja ukupnog iznosa sječe ukazuju na primjenjivost modela utemeljenih na prirastu sastojine bilo teoretskom (Scenarij 1) ili stvarnom (Scenarij 4). U skladu je to s temeljnim postavkama prebornog gospodarenja (Hufnagl 1893, Meyer 1952, Klepac 1961, Schütz 1989.). Naši rezultati dugoročnih projekcija pokazuju da se dugoročno ta dva modela gotovo izjednačavaju s obzirom da je drugi korigiran obrastom, te nakon nekoliko godina uspostavom teoretske strukture stvarni prirast postaje teoretski (optimalan). Jedina, ali važna razlika je u postupnosti i dugoročnoj primjenjivosti modela. Naime scenarij 1 je nešto agresivniji (Slika 5) i u okolnostima izostanka regeneracije u sastojinama može dovesti do gubitka strukture sastojina i pojačane pojave slučajnih prihoda. Pod pretpostavkom da se sječom u iznosu jednakom optimalnom prirastu s vremenom postiže optimalna struktura (O‘Hara 2002) projekcije razvoja strukture pokazuju slične rezultate kao i model primjenjivan u prošlosti. Uz takav model nešto bi se brže potaknule pozitivne promjene u strukturi sastojine. Ekonomska komponenta, odnosno ekonomski rezultat gospodarenja šumom, prikazan je neto sadašnjom vrijednošću kako jednom od osnovnih alata budžetiranja kapitala (Orsag i Dedi 2011.). Ta vrijednost za svaki od scenarija (Tablica 4) predstavlja diskontiranu neto vrijednosti između ostvarenog prihoda i troškova, i to u početnoj godini simulacije (2012. god.). Prihodi kao i troškovi pojavljuju se svakih 10 godina, odnosno u vrijeme preborne sječe, a izračunati su pomoću sortimentnih tablica, kalkulacija troškova gospodarenja i cjenika glavnih šumskih proizvoda Hrvatskih šuma d.o.o. Zagreb. Kako bi se spomenute neto vrijednosti mogle sumirati i prikazati u 2012. godini, diskontirane su sa 2% prema Sabadi i dr. 2001 (Tablica 4). U slučaju kada je preborna sastojina u normali, odnos prihoda i troška (iznos ekonomske dobiti) bit će jednak svake preborne sječe. Međutim, kako niti jedan od ispitanih scenarija ne podrazumijeva gospodarenje normalnom sastojinom, već su svi usmjereni na uspostavu takve željene strukture, iznosi su znatno varirali od one normalne (Tablica 4). Bitno je naglasiti da za razliku od svih ostalih elemenata (npr. temeljnica, drva zaliha) veća ekonomska dobit predstavlja željeni efekt za vlasnika šuma. Međutim, preborna sastojina/šuma koja svojom strukturom zadovoljava normalitet i svake ophodnjice generira jednaku dobit, polučit će veću dugoročnu ekonomsku dobit od bilo koje druge strukture (čak bolju i od gospodarenja prebornim sastojinama ogromnih drvnih zaliha). Ovo načelo poznato je kao teorem beskonačne rente (Klemperer 1996), ispitano je i u arealu šuma obične jele u Hrvatske (Beljan 2015), te ide u prilog cilju uspostave normalnih prebornih struktura. Modeli gospodarenja, odnosno određivanja iznosa sječe ne bi trebali biti statični u vremenu, posebice na razini sastojine (Klepac 1961, Čavlović i dr. 2006, Bončina i dr. 2002, Bončina 2011, Diaci i dr. 2011.). U posljednje vrijeme naglasak je stavljen na prednost prilagodljivih, dinamičnih modela gospodarenja (O‘Hara i Gersonde 2004, O Hara i dr. 2007.). Ističu se prednosti raznodobne mješovite strukture preborno gospodarenih bukovo-jelovih šuma, kao prirodi bližeg gospodarenja (Mlinšek 1991.), adaptivnog gospodarenja (Bončina i dr. 2002.), slobodnog stila (Mlinšek 1968.). Kritičari klasične škole odnosno tkzv. BDq metode ističu nedostatke postavljanja trajnog teoretskog modela optimalne distribucije broja stabala prebornih šuma (O‘Hara 2001.) koji se ne može prilagoditi promjenjivosti u strukturi bukovo-jelovih šuma. Optimalni BDq model odnosi se na uske stanišne uvjete određenog područja te stabilne strukturne odnose u sastojini (Seymour i Kenefic 1998, O‘Hara i Gersonde 2004.). S druge strane takav sustav gospodarenja ima i određene prednosti koje se ogledaju u praktičnosti i jednostavnosti. Stalnost u gospodarenju olakšava planiranje radova, ali i prihoda te zahtijeva manje stručnosti i odgovornosti neposrednih provoditelja šumskouzgojnih radova, jer je konačan cilj jasno postavljen. Takav način vrlo je prihvatljiv u okolnostima kad je oko 75% površina šuma u državnom vlasništvu (Hrvatska) ili velikim privatnim šumoposjedima gdje potpuna provedba propisanih šumskouzgojnih radova i dugoročnost gospodarenja nije upitna. Metoda koju nazivaju „slobodan stil“ (engl. free-style) (Bončina 2011.) uvažava dinamičnost strukturnih odnosa, ali teško je jasno razlučiti generalni cilj gospodarenja. Planiranje je vrlo okvirno i neizravno. Od provoditelja gospodarenja mora se očekivati izrazita stručnost i odgovornost. Takav model prikladnije je za male privatne šumoposjede gdje je interes vlasnika, iako često kratkoročan, prioritet (Teslak i dr. 2018.). Tradicija šumarstvu u Hrvatskoj vrlo je duga i povijesno je okrenuta klasičnoj školi šumarstva (Frančišković 1927, Božić 2001, Klepac 2001-). No u daljnjem razvoju šumarske znanosti i struke uvedene su korekcije klasičnih metoda kako bi se izbjegla kruta primjena teško ostvarivih optimalnih ili teoretskih modela. Više od pola stoljeća u hrvatskom šumarstvu deklarirana je metoda koja objedinjava dijelove, odnosno prednosti i klasične i nove metode prebornog gospodarenja. Naime, Klepčeve normale (teoretske modele) moguće je konstruirati za različite stanišne (predstavljene bonitetnom razredom odvojeno za četinjače i listače), |