DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2023 str. 40 <-- 40 --> PDF |
okruženju. Ovom metodom se, osim ciljane šumske vrste, štite i sve druge biljne i životinjske vrste prisutne u ekosustavu, čime je korist višestruka. Ova je metoda najprimjenjivija za vrste s velikim arealom i velikom gustoćom populacije, čime je prirodno osigurana visoka razina genetičke raznolikosti. Druga metoda očuvanja, ex situ, podrazumijeva očuvanje vrsta izvan prirodnog okruženja, odnosno staništa, te se često primjenjuje istovremeno s metodom in situ. Ova je metoda ponajprije primjenjiva kod vrsta s malim arealom ili ograničenom veličinom populacije (Kajba i sur. 2006). Potreba očuvanja genske raznolikosti šumskih vrsta drveća u Europi najvećim dijelom se odnosi na vrste koje pripadaju gospodarski najzastupljenijim i najvažnijim vrstama socijalnih listača (hrastovi i bukva) i četinjača (jele, smreke i borovi). Međutim, u posljednjih dvadesetak godina posebice je intenzivirano očuvanje genofonda plemenitih listača, koje obuhvaćaju više vrsta iz različitih rodova poput Acer L., Alnus Mill., Castanea Mill., Fraxinus L., Juglans L., Malus Mill., Prunus L., Pyrus L., Sorbus L., Ulmus L. i Tilia L. Vrste iz navedenih rodova dijelom su ugrožene zbog negativnog utjecaja različitih bolesti i štetnika i rascjepkanosti areala, a dijelom zbog prekomjernog iskorištavanja drva visoke tehničke vrijednosti (Kajba i sur. 2006). Jedna od plemenitih listača koja je predložena kao modelna vrsta za razvoj dugoročnih strategija za očuvanje genofonda, koje kombiniraju metode očuvanja evolucijskog i adaptivnog potencijala i oplemenjivanja, je pitomi kesten (Castanea sativa Mill.). PITOMI KESTEN SWEET CHESTNUT Europski pitomi kesten listopadno je do 35 m visoko drveće, koje doživi starost i do 1000 godina. Jednodomna je vrsta jednospolnih cvjetova koji se razvijaju tijekom lipnja, a oprašuju se kukcima i vjetrom (Petit i Larue 2022). Vrsta je prepoznatljiva po svojim karakterističnim kopljastim listovima nazubljenoga ruba te po plodovima (orasima) koje nazivamo kestenima. Plodovi pitomog kestena po obliku, veličini, boji i dlakavosti vrlo su varijabilni (Poljak 2014), a smješteni su u kuglastim ovojima (kupulama) koji su na površini obrasli brojnim stršećim i oštrim ježastim ljuskama. Plodovi dozrijevaju krajem rujna i u listopadu. U povoljnim prilikama kesten rodi plodom svake godine, a obilniji urod mu je svake dvije ili tri godine (Anić 1942; Herman 1971). Rasprostranjen je u mediteranskom području, od Kaspijskog jezera do Atlantskog oceana, uključujući Madeiru, Azore i Kanarske otoke, od 51° sjeverne geografske širine u jugozapadnoj Njemačkoj i južnoj Engleskoj, do 37° sjeverne geografske širine u Tunisu na gorju Tlemcen (Fernández-López i Alía 2003; Conedera i sur. 2004a). Na području svog rasprostranjenja pitomi kesten raste na nadmorskim visinama od 200 do 1200 (1600) m, ovisno o lokalnoj klimi i geografskoj širini (Anić 1942). Najviša nalazišta kestena zabilježena su na južnim padinama Kavkaza, gdje pridolazi sve do 1800 m nadmorske visine. Vrsta je koja uspijeva u toplijim krajevima, a većinom raste u područjima gdje se godišnja količina oborina kreće od 750 do 1200 mm (Rutter i sur. 1991). Ne raste u nizinskim šumama jer su one za njega vlažne i hladne, niti u visokim planinskim područjima gdje su velike razlike u dnevnim, odnosno godišnjim temperaturama (Medak 2009). Ovisno o području, obitava u različitim šumskim zajednicama na slabije do jače kiselim tlima. Pitomi kesten je uz vinovu lozu i maslinu jedna od najstarijih uzgajanih drvenastih vrsta. Zbog svoje višestruke gospodarske koristi zauzima važno mjesto u mnogim zemljama, a počeci njegova uzgajanja i kultiviranja sežu u davnu prošlost, u vrijeme starogrčke i rimske civilizacije. Iako su Rimljani u znatnoj mjeri pridonijeli širenju uzgoja pitomog kestena, kako na Apeninskom poluotoku, tako i u mnogim drugim dijelovima Europe, najveći interes za kultivacijom kestena razvija se nakon rimskog doba, a povezuje se uz srednjovjekovne društveno-ekonomske strukture (Conedera i sur. 2004a, 2004b). Tijekom tog razdoblja, diljem mediteranskih zemalja te u južnim dijelovima središnje Europe, kesten je tradicionalno uzgajan u panjačama i nasadima te je za ljude imao životni značaj jer je osiguravao hranu i drvo (Conedera i Krebs 2008). Početkom 20. stoljeća kultivacija pitomog kestena doseže svoj vrhunac, nakon čega dolazi do zapuštanja nasada i sječe velikih površina radi dobivanja drva i proizvodnje tanina (Pitte 1986; Bounous 2009; Medak i sur. 2009). Krajem Drugog svjetskog rata uzgoj kestena se gotovo u potpunosti napušta, što je najvećim dijelom posljedica pojave raka kestenove kore (Halambek 1989), koji je doveo do sušenja i propadanja kestenovih šuma i nasada. Usprkos tomu, posljednjih tridesetak godina sve se više vraća interes za uzgoj ove plemenite listače i to zahvaljujući njezinim višestrukim koristima. Danas u Europi šume pitomog kestena zauzimaju površinu od približno 2.565.000 ha. Od toga 2.252.000 ha otpada na šume u kojima je kesten jedna od glavnih vrsta drveća, a samo 313.500 ha na mješovite šume s pitomim kestenom. Kestenove šume koncentrirane su u samo nekoliko zemalja s dugom tradicijom uzgajanja kestena. Najveći udio ukupne površine pod kestenovim šumama nalazi se u Italiji i Francuskoj – čak 79 %. Zajedno s ostalim zemljama koje su tradicionalno vezane uz uzgoj kestena, a to su Portugal, Španjolska i Švicarska, taj se postotak penje na 89 % (Conedera i sur. 2004a, 2004b). Osim toga, veće površine kestenovih šuma nalazimo i na području Turske i Gruzije. PITOMI KESTEN U EUROPI – OČUVANJE GENOFONDA SWEET CHESTNUT IN EUROPE – GENE CONSERVATION Pitomi kesten intenzivno je uzgajan zbog svojih plodova i drva. Važan je ne samo za ruralnu tradiciju, lokalna gospodarstva i kulture, već i zbog svoje krajobrazne i ekološke |