DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2023 str. 41     <-- 41 -->        PDF

vrijednosti. Ipak, od sredine prošloga stoljeća diljem Europe njegovu raznolikost ugrožavaju ljudske aktivnosti, gljivične bolesti i štetnici te sve intenzivnije posljedice globalnog zatopljenja. Upravo je iz tih razloga pitomi kesten predložen kao modelna vrsta za razvoj dugoročnih strategija usmjerenih na kombiniranje očuvanja evolucijskog i adaptivnog potencijala, korištenja genofonda za oplemenjivanje i očuvanje mediteranskog krajolika kroz nekoliko multidisciplinarnih projekta na europskoj razini, od koji se ističu COST Action G4 i CASCADE.
Mnogi znanstvenici koji se bave istraživanjima pitomog kestena u Europi okupljeni su u organizaciju “European Chestnut Network”, koja je podloga za suradnju, raspravu i razmjenu aktualnih istraživačkih rezultata i ideja, a iz koje je i proizašla inicijativa za pokretanje prvog velikog multidisciplinarnog projekta usmjerenog na revitalizaciju i unapređenje uzgoja kestena u Europi. COST Action G4 projekt, u trajanju od svibnja 1996. godine do svibnja 2001. godine, je kroz četiri znanstvena područja (fiziologija, genetika te zaštita i uzgajanje šuma) pokušao proširiti znanje u području očuvanja pitomog kestena kroz nekoliko ciljeva: povećanje osnovnog razumijevanja fiziologije; istraživanje genskih resursa kestena u Europi; razvijanje strategije za prikupljanje i očuvanje genofonda (ex situ i in situ); uspoređivanje i usklađivanje općih protokola biološke kontrole bolesti kestena te integracija metoda biološke kontrole u zajedničko upravljanje šumama. Novostečeno znanje u području očuvanja pitomog kestena nudilo je podlogu za inventarizaciju ekonomski održivih genotipova za proizvodnju plodova i drva te omogućilo korak naprijed u osiguravanju ekološki prilagođenih genotipova. Mnoge zemlje poput Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Nizozemske, Njemačke, Švicarske, Italije, Slovačke i Mađarske aktivno su sudjelovale u COST projektu, dok su zanimanje iskazale i Grčka i Turska.
Multidisciplinarni projekt CASCADE (EVK2-CT-1999­- ­00006), bio je projekt Europske unije (EU) financiran unutar Petog okvirnog programa, čiji su ključni ciljevi bili: globalne promjene, klima i bioraznolikost (Eriksson i sur. 2005; Villani i Eriksson 2006). Navedeni projekt trajao je četiri godine, od 2000. do 2004., a bio je predvođen grupom znanstvenika iz 11 europskih istraživačkih institucija i pet europskih zemalja. Projekt je obuhvaćao različita znanstvena područja, kao što su: ekologija, fiziologija, fitopatologija, entomologija, genomika, populacijska genetika, kvantitativna genetika, očuvanje genofonda, oplemenjivanje drveća, ekonomija okoliša i gospodarenje šumama. Opći cilj projekta CASCADE bio je razviti strategiju dugoročnog očuvanja genofonda i upravljanja europskim pitomim kestenom. Kako bi cilj bio ostvaren, bilo je potrebno identificirati okolišne čimbenike koji ograničavaju rast kestena, procijeniti gensku varijabilnost postojećih voćnjaka, panjača i šumskih sastojina visokog uzgojnog oblika, odrediti stupanj izmjene genskog materijala između ova tri tipa populacija, odrediti zone za uzgoj kestena te identificirati socio-ekonomski utjecaj proizvoda iz kestenovih šuma i voćnjaka. Za genetičke studije odabrane su 82 populacije iz Francuske, Grčke, Italije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, koje su pokrivale različite stadije naturalizacije i gospodarske uzgojne oblike u širokom rasponu klimatskih i stanišnih čimbenika.
Osim ova dva velika projekta, u mnogim europskim zemljama pokrenuti su brojni projekti na lokalnoj razini, kojima je bila svrha utvrditi genetičku i morfološku raznolikost pitomog kestena za očuvanje genofonda i upravljanje šumskim reprodukcijskim materijalom. Osim u Hrvatskoj (Poljak 2014; Poljak i sur. 2017), ova su istraživanja provedena diljem južne i središnje Europe, uključujući Španjolsku (Ramos-Cabrer i Pereira-Lorenzo 2005; Mattioni i sur. 2008; Fernández-López i Monteagudo 2010; Martín i sur. 2007, 2012; Fernández-Cruz i Fernández-López 2016; Cuestas i sur. 2017; Míguez-Soto i sur. 2019), Italiju (Pigliucci i sur. 1991; Mattioni i sur. 2008; 2010; Alessandri i sur. 2022), Švicarsku (Gobbin i sur. 2007; Beccaro i sur. 2012), Slovačku (Bolvansky i sur. 2009), Sloveniju (Solar i sur. 2005), Češku (Hozova i sur. 2009), Bosnu i Hercegovinu (Daničić i sur. 2018), Bugarsku (Luisini i sur. 2013), Grčku (Aravanopoulos i sur. 2001; Mattioni i sur. 2010; Castellana i sur. 2021) i Tursku (Villani i sur. 1991, 1992; Fornari i sur. 1999; Castellana i sur. 2021). Nažalost, broj sjemenskih plantaža proizašlih iz ovih istraživanja je skroman, a one se nalaze u Bugarskoj (Glushkova i sur. 2010) i Rumunjskoj (de Vries i sur. 2015).
Genska raznolikost šumskog drveća, zahvaljujući ponajviše širokom arealu te velikoj plastičnosti drvenastih vrsta (Savolainen i sur. 2007, 2011), u pravilu je visoka te se ona dobro prilagođava lokalnim uvjetima, tvoreći ekotipove. Očuvanje genofonda vrste, odnosno genske raznolikosti stoga ovisi o očuvanju njezinih populacija u sklopu šumskog ekosustava (Kajba i sur. 2006). U ovu je svrhu u Europi, u sklopu Paneuropske strategije za očuvanje genske raznolikosti šumskog drveća, osnovan veći broj zaštitnih šumskih jedinica, koje predstavljaju izvore genske raznolikosti za budućnost. Zaštitne jedinice birane su u središtima areala vrste gdje je genska raznolikost često veća, ali i u rubnim zonama (de Vries i sur. 2015). Ukupno su na području cijele Europe, uključujući i Tursku, izdvojene 34 konzervacijske jedinice pitomog kestena. Najveći broj populacija izdvojen je na Pirenejskom poluotoku (20 jedinica) te u Turskoj (devet jedinica), dok su Apeninski i Balkanski poluotok malo zastupljeni te bi se proces izdvajanja populacija trebao nastaviti.
Najnovijim istraživanjima je utvrđeno da pitomi kesten u Europi ima veliku genetičku raznolikost te da se populacije geografski grupiraju u tri genska skupa (Mattioni i sur. 2013, 2017). Populacije iz istočne Europe podijelile su se u