DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2023 str. 42     <-- 42 -->        PDF

dvije skupine: skupinu koja obuhvaća jednu populaciju iz Rumunjske, zatim populacije iz Bugarske, Grčke i zapadne Turske i drugu skupinu koju formiraju populacije iz Rusije, Azerbajdžana, Gruzije i istočne Turske. Treća skupina populacija, odnosno genski skup je uključila populacije iz zapadne i središnje Europe te se može podijeliti u tri skupine. Prvu skupinu čine populacije iz sjeveroistočne, srednje i južne Španjolske; drugu skupinu populacije iz sjeverozapadne Španjolske, Mađarske i Slovačke; te treću populacije iz Italije, Francuske i Velike Britanije. Istraživanjem je utvrđena snažna povezanost između rezultata populacijsko-genetičkih istraživanja i postojećih podataka o pribježištima tijekom posljednjeg ledenog doba (Huntley i Birks 1983; Pitte 1986; Krebs i sur. 2004, 2019), pri čemu autori odbacuju prijašnje pretpostavke da je pitomi kesten čovjek proširio iz Turske u Grčku te potom u Italiju i ostale dijelove zapadne Europe. Nadalje, na europskoj razini su primijećeni općeniti trendovi: očekivana heterozigotnost i alelno bogatstvo razmjerno su visoki u središtu rasprostranjenosti vrste te se prema sjeveru i zapadu smanjuju, dok se vrijednosti broja privatnih alela povećavaju prema istočnim i nekim izoliranim zapadnim populacijama. U konačnici, kao prioritetne populacije za očuvanje genofonda istaknute su one na području Gruzije, istočne Turske i Italije.
PITOMI KESTEN U HRVATSKOJ – OČUVANJE GENOFONDA
SWEET CHESTNUT IN CROATIA – GENE CONSERVATION
U nas pitomi kesten raste u šumama brežuljkasto-brdskog područja kontinentalnog dijela Hrvatske, u Istri te na otocima Krku i Cresu. Veći dio areala pitomog kestena pruža se kroz središnju Hrvatsku, od slovenske granice do granice s Bosnom i Hercegovinom, gdje se najveće i najljepše sastojine nalaze na Zrinskoj i Petrovoj gori te na Medvednici (Medak i sur. 2009). Ukupno šumskih površina na kojima pitomi kesten raste u Hrvatskoj ima oko 136.000 ha (Novak-Agbaba i sur. 2000). U kontinentalnom dijelu Hrvatske raste na nadmorskim visinama od 150 do 600 (700) m, gdje uspijeva na različitim ekspozicijama i različitim tipovima tala. Tvori čiste ili mješovite sastojine u pojasu kitnjakovih i bukovih šuma, gdje na sjevernim i istočnim ekspozicijama te na više ili manje strmim nagibima i zasjenjenim položajima pridolaze mezofilne, a na suhim južnim i zapadnim padinama acidofilne kestenove šume (Medak 2004, 2009). U submediteranskom području kestenove šume se isključivo razvijaju na sjevernim i istočnim ekspozicijama te na dubokim i ispranim tlima povrh vapnenastih podloga (Anić 1945, 1953; Medak 2009).
Uzgoj pitomog kestena ima dugu tradiciju u Hrvatskoj, a proizvodi dobiveni od kestena su korišteni u mnogim gospodarskim granama (Medak i sur. 2009). Iz panjača kratkih ophodnji (2-8 godina) dobivao se sitni materijal za obruče i košare, tanje kolje te štapovi i držalice za poljoprivredne alatke i kišobrane koje su još u 19. stoljeću proizvodile tvornice štapova u Zagrebu, Glini, Pakracu i Samoboru, kao i poznati „špancir štapovi“ iz Karlovca. Od ogrijevnog drva i panjeva proizvodio se ugljen za kovačke vatre. Krupnije kestenovo drvo koristilo se za motke, kolje za vinograde, bačve za vino i pivo, stupove, letve, rudničko drvo, tanje građevno drvo, uske daske, proizvodnju tanina i sl. U prošlom stoljeću postojale su tvornice tanina u Sisku, Belišću i Đurđenovcu, za koje je kesten bio najvažnija sirovina, međutim sve tri tvornice su u međuvremenu prestale s radom. Kestenov listinac koristio se za steljarenje, a plod od davnina za prehranu ljudi i stoke. Plodovi kestena sakupljali su se za otkup u prehrambenoj industriji, za preradu u pire, brašno i konzerviranje. Osamdesetih godina prošloga stoljeća, na području Zrinske gore sakupljalo se od 2.000 do 4.000 t ploda godišnje za potrebe prehrambeno-prerađivačke industrije.
Dosadašnja istraživanja na području Hrvatske pokazala su značajne razlike u genskoj raznolikosti između kontinentalnih i submediteranskih populacija pitomog kestena, kao i između populacija pitomog kestena unutar pojedinih regija (Poljak 2014; Poljak i sur. 2017). Razlike između populacija posebice su naglašene između submediteranskih populacija koje su međusobno izolirane staništima nepovoljnima za rast kestena. Morfološka istraživanja lista i ploda potvrdila su genetičke razlike između populacija pitomog kestena na području Hrvatske (Poljak 2014). Utvrđeno je da se kontinentalne populacije odlikuju većim listovima i sitnijim plodovima, a submediteranske populacije manjim listovima i krupnijim plodovima. S obzirom na to da su submediteranske populacije bolje prilagođene na toplije i suše okolišne uvjete, u slučaju velikih klimatskih promjena (učestalost suša, požari, porast temperature zraka i tla), one potencijalno mogu obogatiti genetičku raznolikost kontinentalnih populacija te povećati njihovu adaptabilnost. S druge strane submediteranske populacije pitomog kestena su posebno osjetljive na negativne utjecaje klimatskih promjena. Naime, porastom temperature te promjenom oborinskih obrazaca (smanjenjem količine oborina, češćim oborinskim ekstremima i tendencijom prema sušoj klimi), može doći do gubitka povoljnog staništa za pitomi kesten, što će u konačnici rezultirati geografskim pomakom u rasprostranjenosti, a samim time i smanjenjem genske raznolikosti.
Različite karakteristike populacija, kao i njihove prilagodbe na određene uvjete, mogu se testirati u testovima provenijencija (Eriksson 1996, 1998). Sadnjom biljaka iz različitih populacija, na pokusne plohe poznatih klimatskih čimbenika, genske, morfološke, fenotipske te fenološke razlike dolaze do izražaja, čime je omogućen odabir najboljih jedinki (provenijencija) za određene uvjete na plohama