DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2023 str. 44 <-- 44 --> PDF |
talijanskoj definiciji, marunom se može smatrati onaj kultivar europskog pitomog kestena s najkvalitetnijim, krupnim plodovima dobroga okusa, duguljastog oblika s malim hilumom i izbočenim tamnim prugama; plodovi se moraju lako ljuštiti te rijetko imaju dvostruke sjemenke. Francuski je standard sličan, no propisuje i maksimalan broj plodova s dvije sjemenke, do 12 % (Idžojtić i sur. 2012). Veliki značaj maruna posebice je očit u južnoj Europi, gdje je selekcijom stvoren velik broj lokalnih i nacionalnih kultivara. Primjerice, samo u Italiji poznato je preko 300 kultivara (Torello Marinoni i sur. 2013), dok je u španjolskoj pokrajini Galiciji poznato preko 75 kultivara (Pereira-Lorenzo i sur. 1996). Velika raznolikost maruna istražena je u morfološkim, a u novije vrijeme i genetičkim istraživanjima. Tradicionalni morfometrijski pristup podrazumijeva mjerenje značajki biljnih organa maruna, ponajprije lista i ploda. Ovim je metodama okarakteriziran velik broj kultivara na Pirenejskom poluotoku (Pereira-Lorenzo i sur. 1996; Pereira-Lorenzo i Fernández-López 1997; Ramos-Cabrer i Pereira-Lorenzo 2005; Furones-Perez i Fernández-López 2009), u Italiji (Cutino i sur. 2006; Torello Marinoni i sur. 2013), Ukrajini (Grygorieva i sur. 2017), Turskoj (Ertan 2007; Serdar i sur. 2011) te Hrvatskoj (Poljak i sur. 2016; 2021). Noviji pristup morfološkim istraživanjima korištenje je mikrosatelitnih biljega, koji su primijenjeni u karakterizaciji kultivara Pirenejskog poluotoka (Martín i sur. 2010, 2017; Pereira-Lorenzo i sur. 2010, 2019; Fernández-López i Fernández-Cruz 2015; Fernández-Cruz i sur. 2022), Italije (Torello Marinoni i sur. 2013), Švicarske (Gobbin i sur. 2007), kao i Hrvatske (Idžojtić i sur. 2012; Tumpa i sur. 2022). U nastojanju da se raznolikost ekotipova očuva, početkom 21. stoljeća pokrenut je projekt sakupljanja genotipova (cijepova) kultivara vrsta roda Castanea na Sveučilištu u Torinu, s ciljem stvaranja zaštićenog nasada (zbirke) (Mellano i sur. 2012). Do današnjeg je dana sakupljenog preko 300 cijepova te se projekt nastavlja i dalje, a slične su ex situ plantaže osnovane i u Rumunjskoj (de Vries i sur. 2015). Ovaj oblik očuvanja predstavlja očuvanje genofonda ex situ, odnosno izvan mjesta gdje su genotipovi prirodno rasprostranjeni ili, u slučaju kultivara maruna, uzgajani. Druga metoda očuvanja, in situ, podrazumijeva očuvanje cijelih ekosustava u kojima se neka vrsta pojavljuje, odnosno očuvanje populacije maruna u njezinom tradicionalnom okruženju. Maruni su također prisutni i u Hrvatskoj, na području Istre i Kvarnera. Zahvaljujući optimalnim uvjetima u submediteranskoj klimi, uzgoj maruna na području Istre i Kvarnera poprimio je značajnije razmjere već u 17. stoljeću, kada su plodovi maruna predstavljali bitan izvozni proizvod (Poljak i sur. 2016). Usprkos padu proizvodnje te napuštanju nasada tijekom 19. i 20. stoljeća, maruni i danas imaju značajnu ulogu u kulturi lokalnog stanovništva, kao i posjetitelja u vrijeme sazrijevanja plodova i tematskih manifestacija („Lovranska marunada“) (Idžojtić i sur. 2012; Poljak i sur. 2021). U uzgoju su lokalno poznata tri geografska kultivara: ‘Lovranski Marun’, ‘Lovrinski Marun’ te ‘Creski Marun’. Ipak, znanstvenim istraživanjem genetičke raznolikosti nasada potvrđeno je postojanje samo jednog poliklonalnog kultivara, ‘Lovranskog Maruna’ (Tumpa i sur. 2022). Pri tome ovaj kultivar tvori pet genotipova koji se u uzgoju tretiraju jednako, odnosno uzgajivači ne čine razliku prilikom cijepljenja plemki ili mjera njege. S obzirom na učestalost pojavnosti cijepljenih stabala te općenito stanje nasada, Lovran se smatra ishodišnom zonom uzgoja maruna, iz kojeg su se plemke iznosile te su bile nacijepljene na podloge u Lovrinu i Cresu. Osim specifične genetičke pozadine ‘Lovranskog Maruna’, nasadi u Hrvatskoj ističu se i jedinstvenim položajem u prostoru, na dodirnoj zoni s prirodnim populacijama pitomog kestena. Ovime je omogućen protok gena između kultiviranih i prirodnih populacija (Poljak i sur. 2017), odnosno nastanak hibridnih stabala, poznatih lokalno pod nazivom „marušnjaci“. Kao rezultat, genetička struktura nasada raznolika je te uključuje cijepljena stabla (marune), marušnjake, kao i divlja stabla, koja u nasade spontano ulaze iz prirodnih populacija. Ova činjenica pogoduje većoj genskoj raznolikosti te potencijalnom nastanku i identifikaciji novih kultivara maruna, koji bi se vegetativnim putem mogli održavati u uzgoju. ZAKLJUČCI CONCLUSIONS Prvi korak ka osiguranju očuvanja i održivog korištenja genskih resursa pitomog kestena u Europi je procjena geografske rasprostranjenosti i statusa očuvanosti prirodnih populacija, kao i kultivara pitomog kestena (maruna). Pritom je očuvanje moguće provoditi in situ i ex situ metodama. In situ očuvanje ponajprije je namijenjeno zaštiti prirodnih populacija, čime se štiti genska raznolikost, kao i čitavi ekosustavi. Populacije u središtu areala su najraznolikije, dok su populacije na rubovima zanimljive zbog visoke plastičnosti. U Hrvatskoj su u svrhu in situ očuvanja izdvojene populacije na Medvednici, Zrinskoj i Petrovoj gori, dok se pod okriljem in situ očuvanja mogu smatrati i dobro održavani nasadi maruna na području Istre i Kvarnera, u kojima se kontinuirano održava poliklonalni kultivar ‘Lovranski Marun’. Drugi vid zaštite genofonda je ex situ očuvanje, koje podrazumijeva podizanje i održavanje sjemenskih plantaža različitih provenijencija, kao i klonskih plantaža. U sjemenskim plantažama je, osim očuvanja samih stabala prisutnih u njima, moguća i selekcija najboljih genotipova za različite svrhe, kao što su otpornost na bolesti i štetnike, obilan i kvalitetan urod te poželjne karakteristike za tehničko drvo. U ovu su svrhu u Hrvatskoj |