HRVATSKO ŠUMARSKO DRUŠTVO

IMENIK HRVATSKIH ŠUMARA



ID9116
ime ĆIPIKO, Ivo
zvanje
zanimanje     
književnik, Šumar
     

                                                                IZBOR      (knjiga1/9116)   IZMJENE         ISPIS



lokacija

rođen13. 1. 1869.Kaštel Novi
umro23. 9. 1933.Kaštel Novi

 
 Potječe iz stare patricijske, porijeklom talijanske, obitelji. Otac Nikola bio je službenik i seoski učitelj, a majka mu je bila pučanka Marija r. Vuletin.
 Ivo je osnovnu Školu završio u rodnom mjestu, a franjevačku gimnaziju u Sinju. Poslije sukoba s redovnicima odlazi pješice u Bosnu. Boravio je u nekoliko manjih mjesta, ali nije mogao zaraditi za život pa se počeo baviti pisanjem.
 Svoje prve pjesme Utjeha i i Na Božić objavljuje u "Glasu Hercegovca" (1885. )
 Dobivši državnu stipendiju završio je Kraljevsko gospodarsko i Šumarsko učilište u Križevcima (1887.-1890. ), pa je postavljen za nadlugara u Nerezišću na otoku Bracu. Službovao je u Kotoru i na Hvaru do 1905., a zatim u Drnišu, Kninu i Vrlici (1906.-1909. ), a potom je premješten za kotarskog Šumara u Srbiju, ali tada se odvaja od Šumarske struke. Prelazi u Sarajevo za novinara. Od 1912. boravio je s I. Meštrovićem u Rimu.
 U vrijeme balkanskih ratova novinski je izvjestitelj s bojišta.
 Prvi svjetski rat zatekao ga je kao novinskog izvjestitelja u Carigradu. Zatim, iz Niša, piše za talijanske listove.
 Dobio je srpsko državljanstvo pa je postavljen za okružnog Šumara u Bitolju. Zbog toga je u Austro-Ugarskoj proglašen veleizdajnikom.
 Potkraj 1915. odlazi u Solun, Atenu, Krf i s Vojnovićem i Supilom odlazi u Rim, pa se opet kao novinar, a i političar vraća preko Korzike i Marseilla na Krf i opet u Solun. U to vrijeme sprijateljio se s Aleksandrom Karađorđevićem, pa 1918. dolazi u Beograd za inspektora u Ministarstvu Suma i rudnika.
 Ali od takva života obolio je od dijabetesa, a 1922. g. javlja se i rak želuca. Dva puta je odlazio u Beč, ali kad je shvatio da mu nema pomoći, povukao se u svoju vilu u Kaštel-Novom, gdje je među svojima preminuo.
 Pred smrt uništio je sve svoje intimne zapise, pisma i neobjavljene dijelove dnevnika.
 Ivo Ćipiko je nakon Josipa Kozarca najveći nas književnik -Šumar.
 On nije bio Šumar birokrata - stoji u nekrologu u S. L.-Mrzio je pisarnu, a volio Sumu, radi nje same, radi njene veličanstvene ljepote. Volio je slobodnu prirodu i divno more, volio je dalmatinski krš.
 Ta velika ljubav prema Sumi i prirodi nadahnjivala ga je u stvaranju književnih djela, koja u
 književnosti zauzimaju istaknuto mjesto. Najviše je opisivao svoj rodni kraj za kojim je toliko čeznuo da je onamo posao kad je osjetio blizinu posljednjih dana.
 Gotovo da nije bilo novina ni časopisa u kojima nije Ćipiko objavljivao svoje pjesme i pripovijetke. Mnoga djela prevođena su na strane jezike - od albanskoga, mađarskoga, slovačkoga, rumunjskoga, esperanta do talijanskoga.
 Spomenimo samo neke naslove: Primorske duše, Zagreb, 1899.; Sa jadranskih obala, Mostar 1900.; Za kruhom, Novi Sad 1904.; Pauci (roman) u vise izdanja, Kraj mora, Dubrovnik 1911. i mnoga druga djela.

 *** Enciklopedija L. Z., 2, Zagreb, 1956., s. 201.
 ***: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, knjiga 1, TUTIZ LEKSIKA d.o.o., Zagreb 1996. ORG
 

  Potječe iz patricijske kaštelanske obitelji. Školuje se u Sinju pa u Splitu, a potom odaje lutanjima po Bosni i prvim književnim pokušajima. Dobivši državnu stipendiju završava šumarstvo u Križevcima 1890., radi u šumarijama po Dalmaciji do 1909. i tada se ostavlja struke. Kao novinar izvještava iz Balkanskih ratova. Ostaje u Srbiji, prijateljuje sa Meštrovićem i Karađorđevićima, čak 1918. djeluje u Ministarstvu šumami ruda. Cijelo to vrijeme književno je djelovao i iza sebe ostavio značajan opus pa ga se više izvora smatra drugim najvećim šumarom - književnikom. Obolio je, vratio se u svoja Kaštela i umro 1923.    IMENIK    HBL

thanks to:
HŠ&HŠD&BM