Na predavanju našeg poštovanog Drage Budiselića, sinula mi je ideja da ostvarimo izlet po zagorskim bregima. Rečeno-učinjeno. Uz mnoštvo  prijatelja, začudo javilo se i dosta naših Gorana.

Krenuli smo u tmurno subotnje jutro, dvanaestog prosinca. Kako smo grabili kilometre, tako smo i oblake razgrtali, a malo nam se i sunce nasmiješilo.

U Gornjoj Stubici obišli smo bistu, junaka-pilota iz Domovinskog rata, Rudolfa Perešina i njegov  MIG-21. Znamo za njegovo napuštanje JNA i čvrstu odluku: "Ja sam Hrvat, ne mogu i neću ubijati Hrvate!"

Penjući se prema bregu Sv. Jurja i staroj hiži "Pod Gupčevom lipom", škopom pokritom  i mahovinom obraslom, kao da smo osjetili  miris starine. Kavica i piće baš su prijali uz starinsku, železnu peć, na kojoj smo si i "dušu i roke zgreli".

V čošku na kipcu podragali smo Isuseka i Mariju. Stisnuli smo se uz male "obloke" i "črlene karirane forangice" i divili se mnogim stvarima,  možda još iz doba kmetova.

Poklonili smo se  najstarijem prirodnom spomeniku "Gupčevoj lipi" koja je još 1573. godine, Matiju i kmete zagorske darivala hladovinom.

Put prema Belcu, prava snježna idila. Belec, crkva s cinktorom i okolni kraj mirno su uživali u pahuljama, kao i mi. A u crkvi razigrani barok. Kamo se god okrenem samo uzdisaji mojih suputnika "Kako je ovo lijepo, … a ovo prekrasno!" Rezbareni i oslikani su,  od poda do stropa, oltari, propovjedaonica, kor. Djelo je to Ivana Rangera, iz 18.st. umjetnika iz svečeničkog reda Pavlina. Gledamo li sve te ukrase kroz molitvu, kroz život ili kao umjetnost, djelo je to vrijedno divljenja.

Hvala i poduzeću INA, što je sponzorirala adaptaciju dragulja u kojem uživamo. Ovo je kraj u kojem se ima još puno toga za vidjeti, zato ga je A.G. Matoš nazvao hrvatskom Toskanom.

Idemo dalje. Čeka nas Matija Gubec sa svojim puntarima. Na kratko se družimo s njim, pa ga opet prepuštamo lokalnom veselniku Petrici Kermpuhu.

A tek dvorac obitelji Oršić? "Bog moj, kak se tu negda lepo živelo!" Cijela okolica perivoj je dvorcu. A unutra   pravi doživljaj grofovskog života, umjetničke slike, kapela iluzionističkog stila, stilski namještaj … kraj klavira samo što nije propjevala Sidonija Rubido-Erdedy. Ova soba dirnula  je naše  gošče,  zborašice Anu, Dragicu i Zdenku i zaorila je arija Hrvatica iz opere "Ljubav i zloba". Bio je to ugođaj dana. Malo dalje još jedan poklon, izložba "Stari zanati Hrvatskog zagorja".

Dolje u sali čekali su nas Mijo, Toni i Vlado, s uštimanim instrumentima. Požurili smo, njihove taktove treba otplesati. Hvala im.

Prebrzo je došao kraj.

U povratku pitanje; "Kada će slijedeći izlet?"

Dragi moji Gorani,Primorci,prijatelji Cveteki i Slatkići, bili ste mi divni suputnici. Ja bi s vama i na Vincekovo.

Možeeeeee! A kamoooo! Slijedi pitanje jednog putnika;"A gde je to Vincekovo?". Biti će to izlet u nepoznato, 23.siječnja 2010. godine. Hvala i pozdrav svima!  

Priredila Nada Kruc