 |
HRVATSKO ŠUMARSKO DRUŠTVO IMENIK HRVATSKIH ŠUMARA |
 Sin Ivana i Viktorije r. Horvat. Hrvatske narodnosti i državljanstva, rimokatoličke vjere. Roditelji su mu bili zemljoradnici. Osnovnu je školu završio u Sonti 1934., a realnu gimnaziju u Somboru 1942. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno-šum. fakultetu Sveuč. u Zagrebu. Apsolvirao je na Šum. odjelu škol. god. 1948.-49., a diplomirao 20.9.1949. Po završetku studija postavljen je za asistenta pripravnika u Zavodu za botaniku PŠ fakulteta u Zagrebu. God. 1950. unaprijeđen je za asistenta za botaniku. Doktorat šumarskih znanosti iz područja botanike i dendrologije postigao je 14.12.1953. na PŠ fakultetu u Zagrebu obranom disertacije pod naslovom Oblici crnog bora u Jugoslaviji na temelju anatomske građe iglica. Habilitirao je 1956. godine, a 1957. izabran je za docenta iz Dendrologije i Šumarske genetike na istom fakultetu. Od 1958. predaje predmet Šumarska genetika. Od 1961. do 1970. izv. je profesor Dendrologije i Šumarske genetike, a od 1971. do 1990. red. prof. na Šum. fakultetu u Zagrebu. Od 1960. do 1990. predstojnik je Katedre za šum. genetiku i dendrologiju. Od 1966. do 1969. radio je kao ekspert UNDP/FAO u Šum. institutu i Koledžu u Peshawaru (Pakistan); V.-VI.1971. bio je sudirektor UNDP/ FAO Trening centra za oplemenjivanje šum. drveća, Sopron (Mađarska): XI.-XII. 1979, X.-XI.1980., I.-II.1983. UNDP/FAO ekspert u Šum. institutu Hanoj i Ho She Min City (Vijetnam). Od 1960. do 1974. vodi Odsjek za genetiku u Jug. inst. za četinjače u Jastrebarskom. Od 1970. vodi Arboretum Trsteno, JAZU. Bio je izvanredni član JAZU od 1969. do 1980., a redoviti od 1981. godine. Biran je u dva navrata za predsjednika Znanstvenog vijeća za poljoprivredu i šumarstvo HAZU. Od 1970. urednik je časopisa Anali za šumarstvo, HAZU. Prodekan Šumarskog fakulteta bio je 1972/73. i 1973/74. Predsjednik Hrvatskog genetičkog društva bio je 1980. god. Od 1997. redoviti je član Hrvatske šumarske akademije. U škol.g. 1955.-56. bio je deset mjeseci na specijalizaciji iz genetike i oplemenjivanja šum. drveća u Danskoj i Švedskoj. Na studijskim putovanjima bio je u SAD, Kanadi, Francuskoj, Engleskoj, Turskoj i Grčkoj. Akademik Vidaković sudjelovao je sa svojim referatima na mnogim međunarodnim i domaćim skupovima, simpozijima i kongresima: I. Svjetski kongres iz genetike i oplemenjivanja šum. drveća, (Stockholm 1963.); Savjetovanje o sjemenskim plantažama, (Dresden 1963.); IUFRO, Sekcija 22, (Zagreb 1965., organizator); XIV. IUFRO kongres, (München 1967.); II. Svjetski kongres iz oplemenjivanja šum. drveća, (Washington, 1969.); IUFRO, Sekcija 23, (Ljubljana 1970.); IUFRO sekcija 22, (Varparanta 1970); IV. Međunar. komisija za topole, (Bukurešt 1971.); Simpozij o zaštiti u našem kršu, (Zagreb 1971.); Međunar. simpozij o genetici običnog bora, (Warszava-Kornik, 1973.); Simpozij 100 godina znanstvenog i organiziranog pristupa šumarstvu jugoistočne Slavonije (1974.); Prvi kongres genetičara Jugoslavije, (1976.); Simpozij: Ekološko valoriziranje primorskog krša, (Split 1976.); Simpozij: Hvar u prirodnim znanostima, (Hvar 1977.); VIII. Svjetski šumarski kongres, (Džakarta 1978.); Međun. simpozij o vegetaciji i fauni mediteranske regije, (Palermo 1980.); I. kongres biologa Hrvatske, (Poreč 1981.); II. Znanstveni skup o prirodi biokovskog područja, (Makarska 1983.); II. kongres biologa Hrvatske, (Zadar 1984.); XVIII. IUFRO kongres, (Ljubljana 1986.); XIX. IUFRO kongres, (Montreal 1990.). Vodio je četiri međunarodna znanstvena projekta u suradnji sa SAD. Držao je predavanja na fakultetima i institutima u inozemstvu: Grčka, Mađarska, Turska, SAD, Pakistan, Kanada. Svoju istraživačku djelatnost započeo je s poredbenim istraživanjima anatomske građe borovih iglica. Iz tog je područja njegov najopsežniji rad o oblicima crnog bora u biv. Jugoslaviji. Na temelju toga rada autor je uspio dokazati postojanje više svojti crnoga bora u biv. Jugoslaviji. Akademik Vidaković se bavio primjenom radioaktivnog zračenja. Izučavajući utjecaj zračenja na klijavost sjemena i rast biljaka nekih četinjača, ustanovio je da se pomoću malih doza gama zračenja može povećati energija klijavosti i stimulirati rast biljaka u prvim godinama razvoja. Proučavao je utjecaj gama zračenja na kromosome kod somatskih stanica Picea abies. U svojim je radovima utvrdio da postoje spontani hibridi između borova Pinus nigra i Pinus heldreichii var. leucodermis, te između Pinus brutia i Pinus halepensis. Iz područja sjemenarstva akademik Vidaković je obradio dva problema: vegetativno razmnožavanje cijepljenjem i reznicama te podizanje sjemenskih plantaža. Danas u Hrvatskoj ima oko 25 ha sjemenskih plantaža i sve su podignute pod vodstvom i uz sudjelovanje akademika Vidakovića. Za uspješan znanstveni i pedagoški rad dobio je brojna priznanja. God. 1977. za dostignuća iz područja prirodnih znanosti dodijeljena mu je nagrada "Ruđer Bošković". Počasni doktorat Šum. fakulteta u Sopronu (Mađarska) dobio je 1979., a nagradu za životno djelo 1981. Za rad u IUFRO-u 1990. godine primio je posebno priznanje. Akademik Vidaković zaslužan je za uvođenje genetike i oplemenjivanja šumskog drveća na Šum. fakultetu u Zagrebu (od 1958.), kasnije kao jedan predmet - Genetika s oplemenjivanjem šumskog drveća. Posebno je zaslužan što je osposobio dovoljan broj nastavnog i istraživačkog kadra iz svoga područja. Objavio je 158 stručnih i znanstvenih radova. Napisao je knjigu "Četinjače - morfologija i varijabilnost". Tiskana su dva izdanja na hrvatskom i jedno izdanje na engleskom jeziku. Akademik Vidaković član je Društva inž. i tehničara šumarstva Hrvatske (HŠD); Hrv. genetičkog društva (1980. predsjednik); Hrv. ekološkog društva; dugogodišnji predsjednik Sekcije za genetiku pri zajednici istraživačkih organizacija u oblasti šumarstva i drvne industrije Jugosl.; IUFRO-a; član Znanstvene savjetodavne komisije Međunar. dendrološkog istraživačkog instituta (IDRI), Boston, SAD. Kao umirovljenik živio u Zagrebu. Umro 2002. |